Izvor: Nezavisne Novine, 04.Maj.2015, 15:53   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Orijentaciono trčanje podiže kondiciju, formu i vjeru u sebe

ZAGREB - Tišina kao u snu. Ne sablasna, nego ugodna.

Razbija je pjev ptica, zvuk disanja i lupanja srca. Odjednom šum. Iz grmlja iskače srna, mala, plaha i skokom prolazi pored vas. Nekoliko sekundi poslije još jedna. Osjećaj koji ćete teško doživjeti u bilo kojem sportu. I koji su rijetki vidjeli.

Priče o stapanju sa šumom, osjećaju slobode i pustolovine u nedostupnoj prirodi nagnale su me da upišem tečaj orijentacije. U tri mjeseca naučio sam "čitati" kartu, >> Pročitaj celu vest na sajtu Nezavisne Novine << služiti se kompasom, tehnike orijentacije... I štao već ide.I bio sam spreman za natjecanje. Moje prvo natjecanje, donosi svoja iskustva Dubravko Miličić, reporter 24sata.hr, u akciji orijentacionog trčanja.

"'Slušaj, ako se slučajno izgubiš...', savjetovale su mu koleginice iz kluba, ali ih je on na pola rečenice zaustavio:Izgubiti? Pa, ne idem u Amazonu! Prije će suniti i šiiti zagrljeni hodati nego što ćete me tražiti u šumi'".

U orijentacionom trčanju cilj je sakupiti kontrolne tačke razbacane u šumi. Nešto kao potraga za blagom. Osjećaj kao da ste uskočili u "Gooniese", sjajnu Spilbergovu priču o djeci koja traže kovčeg sa zlatom.

Čak je i karta slična. Ali već nakon dvije kontrolne tačke potraga dobija novi detalj.

"Nemam pojma gdje sam, glasno govorim stojeći u močvari do koljena", nastavlja svoju priču Miličić.

"Da, to je onaj trenutak sa samog početka priče. Stojite u netaknutoj prirodi, dok pored vas pretrčavaju srne. Dobro, u mojem slučaju, stojite u močvari.

Kroz glavu mi prolazi Ajnštanova sjajna rečenica: 'Onaj tko nikad nije pogriješio, nikad nije pokušao napraviti nešto novo'".

Monika Kovaljesko iz Orijentacionog kluba Kapela kaže da pravo zadovoljstvo proizlazi iz istovremen aktivnosti glave i tijela.

"No rijetko kad moramo istodobno, dok je tijelo u naporu, koristiti i glavu. Dok se znojimo i borimo za dah, biti potpuno koncentrirani i procjenjivati. A u orijentaciji je to neophodno.I iskusni orijentacisti, koji su 20 godina u tom sportu, izgube se na trenutak. To je najnormalnije", kaže Monika Kovaljesko.

"Tako je i bilo. Um je kao padobran, ne funkcionira ako nije otvoren. Pogled na kartu i već sljedeći trenutak jurio sam prema trećoj kontrolnoj točki, pa četvrtoj, petoj... I tako sve do kraja. Energetski zahtjevi trčanja rastu na neravnim terenima pa je potrošnja kisika pri trčanju u šumi čak 26 posto viša nego kod trčanja po cesti. Zato je glavna komponenta orijentacijskog trčanja kardiorespiratorna izdržljivost. Prevedeno, sposobnost da srce pumpa krv i dovodi kisik radnim mišićima. Osobito nogama. One su najpotrebnije. Također, orijentacija potiče vještine snalaženja u prirodi, što je izuzetno važno za gradsku djecu", dodaje Dubravko Miličić.

Nakon tri sata provedena u šumi ugledao je cilj pred sobom. Takmičenje u preciznoj orijentaciji približilo se kraju.

"Gotovo da mi ga je bilo žao proći. Ciljna ravnina dijeli prekrasan, gotovo nerealan svijet od onoga - našega. Iz čudesna ambijenta stigao sam u sasvim običan dio svijeta - onaj koji nas okružuje svaki dan. Nema više mojih prijatelja ježeva, dabrova, lisica i srna. Praznina koju može nadomjestiti samo ponovni odlazak u šumu. I sad tek vidim kakva sam budala bio tvrdeći da 'nema šanse da se izgubim', jer ako se nisam izgubio u brazilskim favelama, kako ću na svom Sljemenu? Ne samo da sam se izgubio nego nisam imao pojma gdje sam bio prije pet minuta. Gledam mahovinu kao raste na sjeveru. Ništa. Gledam godove jer i s njima ima neka fora. Opet ništa. Gledam gdje sunce zalazi, ali nema sunca... Moram se nekako izvući, mislim, jer će me narodna predaja zabilježiti kao najveću budalu u povijesti trčanja. I jesam", završava Miličić.

Nastavak na Nezavisne Novine...