KRV, LUDILO I RADOST Ispovesti ljudi koji rizikuju život da bi svet video ISTINU

Izvor: Blic, 28.Jul.2016, 19:41   (ažurirano 02.Apr.2020.)

KRV, LUDILO I RADOST Ispovesti ljudi koji rizikuju život da bi svet video ISTINU

Oni rizikuju svoje živote da bi preneli istinu u zonama konflikta, a u doba Islamske Države (ID) i sami su postali mete. Nova dokumentarna serija na Netfliksu, "Conflict", posvećena je najrizičnijem poslu na svetu, poslu ratnog fotoreportera.

U seriji se između ostalih pojavljuju fotoreporteri Pit Miler, Žoao Silva, Dona Ferato, Robin Hamond i Eros Hogland.

Dana 22. novembra 2012. američki foto­reporter Džejms Foli posetio je internet kafić u gradu Binišu u >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << severo­zapadnoj Siriji. Tokom sat-­dva poslao je niz imejlova, jedan od njih svojoj partnerki sa terena Nikol Tang, predlažući sastanak na sigurnom u Turskoj. Potom se zaputio taksijem ka granici. "Trebalo je da ga sretnem te večeri", kaže Tangova.

Folijev imejl bio je jedan od poslednjih kontakta sa spoljašnjim svetom. Ubrzo je njegov taksi uhvaćen u zasedu, četvorica maskiranih džihadista otela su njega i još dvojicu. Sledeći put kad smo ga videli bio je u narandžastom kombinezonu, kad je pogubljen.

Nikol Tang (28) je jedna od šestoro foto­reportera kojima se bavi dokumentarna serija "Conflict". Rođena i odrasla u Hong Kongu, diplomirala je na Njujorškom univerzitetu 2009. i postala fotograf pošto je na prvoj godini studija otputovala u Bosnu i Hercegovinu. Tamo je upoznala žene koje su preživele Srebrenicu.

- Njihove priče su ostavile ogroman utisak na mene, ali još veći su ostavile fotografije koje su mi dozvolile da napravim. Razvila sam ih kad sam se vratila u školu ­ kaže Nikol.

Posle odlaska u Libiju, gde je 2011. izveštavala o ustanku protiv Moamera Gadafija, , "za šta sam bila potpuno nepripremljena", Tangova sada radi za "Njujork tajms" i "Vol strit džernal".

Za ovo kratko vreme koliko izveštava sa fronta, dvojica njenih kolega su nastradala.

Pre nego što se sprijateljila sa Folijem, koji je ubijen 2014, živela je u sigurnoj kući u Libiji sa Krisom Hondrosom, britanskim novinarem koji je poginuo zajedno sa kolegom Timom Heteringtonom, svega nekoliko kilometara od mesta gde je i sama radila.

Kroz šest malih filmova, ova mini­serija Nika Fichjua istražuje kako se Tangova i njene kolege nose sa neverovatnim stresom dok pokušavaju da prenesu iskustva žrtava najekstremnijeg nasilja.

- To je beskrajno komplikovan zadatak - kaže Tangova.

- U ratu ima mnogo sumanutih, krvavih i tužnih trenutaka, ali ima i radosti. Sećam se kad sam prešla libijsku granicu. Imala sam 24 godine. Naišla sam na more ljudi u euforiji. U ratu ima i trenutaka kada ljudi imaju razloga da slave - uprkos patnjama ­ objašnjava Tangova.

Većina njenih slika, međutim, prizori su nezamislivih patnji.

- Ima mnogo situacija koje danas više ne bih mogla da proživim. Slikala sam dečaka u kolicima. Na grafitima u pozadini na arapskom je pisalo 'Stigao je nulti čas'. Kraj njegovih nogu u vreći se nalazio leš njegovog oca. Slika je nastala nakon bombardovanja njihove kuće. On još nije mogao da shvati da mu je otac preminuo, sve je bilo još sveže i sirovo. Taj pogled na njegovom licu ­ nije čak ni plakao ­ to je bilo nepodnošljivo za gledanje -­ kaže Nikol.

Serija pokazuje i bezbednosne mere koje danas preduzimaju foto­reporteri. Svi prolaze obuku iz prve pomoći u bici, kao i trening za preživljavanje u neprijateljskom okruženju. Međutim, mnogi foto­reporteri su slobodni honorarci i sami snose rizik.

- Javnost je oguglala nakon svega što je videla u medijima, bez obzira koliko neka slika bila moćna. Jedan od načina da se borimo protiv toga jeste da konfliktu damo lice i identitet. Hteo sam da uklonim veo objektivnosti i prikažem iskustva fotografa koji prave te slike -­ kaže Fichju.

Jedan od njegovih sagovornika je Žoao Silva iz Južnoafričke Repulike, koji je izgubio noge kad je nagazio na minu u Kandaharu (Avganistan).

To što ste iza foto­aparata ne znači da niste tamo. Aparat nije štit.

Ratno fotografisanje nikad nije bilo opasnije. Od 1992. godine 1.197 novinara je poginulo radeći svoj posao. Njih 109 samo prošle godine. Budući da velike medijske kuće zatvaraju svoja strana dopisništva, sve više se oslanjaju na nezavisne fotografe koji rade na minimalnom budžetu i bez podrške velike organizacije. A, kao što smo videli u slučaju ubistva američke foto­reporterke Mari Kolvin u Siriji, novinare sada smatraju neprijateljima džihadista i legitimnim metama.

Serija pokušava da promeni zabludu vezanu za motive onih koji dobrovoljno odlaze na front da bi napravili sliku.

Pogrešno je uverenje da oni to rade samo zbg naleta adrenalina ili da bi spasli svet. Ratno izveštavanje je vrlo složena stvar i nije ga lako kategorizovati ­ - zaključuje Fichju.

Uskoro počinje snimanje filma o Mari Kolvin

Producentska kuća Šarliz Teron krajem godine će početi snimanje filma o Mari Kolvin, dok će

glumica najverovatnije tumačiti američku foto­reporterku nastradalu u Siriji 2012.

Kolvinova je izveštavala iz Čečenije, Sijera Leonera, Istočnog Timora i Libije. U Šri Lanki je

2001. izgubila oko, a poginula je u Homsu u Siriji tokom bombardovanja.

Nastavak na Blic...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Blic. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Blic. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.