Izvor: Nezavisne Novine, 27.Maj.2017, 16:05   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Kapadokija, zemlja šarenih balona i kamenih dimnjaka

Kapadokija, region centralne Turske i jedna od najpoznatijih svjetskih turističkih atrakcija, je jedno od onih mjesta koje nikad nećete zaboraviti, niti zažaliti što ste ga posjetili.

Jednostavno rečeno, Kapadokija iz prve ruke, kad je lično doživite, izgleda potpuno drugačije u odnosu na ono što ste o njoj možda čuli na televiziji ili čitali u turističkim magazinima. Zato ne treba puno objašnjavati da je moje premišljanje da li da posjetim Tursku i Kapadokiju >> Pročitaj celu vest na sajtu Nezavisne Novine << trajalo svega pet sekundi.

U Kapadokiju smo stigli negdje oko ponoći iz Ankare, tokom studijske posjete Turskoj organizovane u martu od strane Ambasade Turske u BiH za novinare iz redakcija BiH i Srbije.

Zbog mraka, bez mjesečine, na temperaturi ispod nule, nije bilo puno ni volje, ali ni mogućnosti da Kapadokiju iskusimo odmah te večeri, pa smo se za prve utiske morali strpjeti do jutra. Tek se kroz prozor autobusa pomaljaju siluete tamnih kamenih gromada vulkanskih naslaga, koje Kapadokiju čine tako jedinstvenim mjestom.

Već oko 6.30 ujutro budi nas čudan, gotovo zastrašujući huk. Otvaram prozor i vidim vjerovatno jednu od najpoznatijih scena iz Kapadokije: čitava flota šarenih balona stoji na nizini oko 400 metara od hotela, pripremajući se za uzlijetanje.

To je bila prva prilika da vidimo šta je zapravo Kapadokija i zbog čega je toliko poznata. Krajolik, uz blage uzvisine i visoravni koje se protežu kilometrima, gotovo je idealan za vazdušne balone, jednu od glavnih turističkih atrakcija regiona.

U programu naše posjete bila je predviđena i vožnja balonom, međutim zbog vjetra koji je tih dana nemilice duvao, kao i manje nesreće koja se dogodila tri dana ranije kad je balon pao, prilikom čega se povrijedilo nekoliko turista, taj dio programa, na našu veliku žalost, bio je otkazan.

Ipak, baloni su tek manje od polovine priče ovog predivnog predjela: ogromni kameni dimnjaci, formirani milionima godina iz okorjele ohlađene vulkanske lave, ispirani kišom, izudarani vjetrom, načeti mrazom i snjegovima, izgledaju kao prizor iz bajke.

Za spavanje više nije bilo ni volje ni želje. Nakon doručka, onako s nogu, upućujemo se u obilazak ovog magičnog predjela, vjerovatno jedinstvenog na svijetu.

Ispred hotela nas čeka Gilsum, djevojka koja će biti naš vodič tokom dvodnevne posjete Kapadokiji. S obzirom na to da je vremena malo, a mjesta koja treba obići puno, nema vremena za gubljenje.

Prva stanica je arheološko nalazište ispod starog turskog sela, puno podzemnih gradova i starih crkava iz ranohrišćanskog perioda izdubljenih u stijenama. Selo je napravljeno na brežuljku, i kako nam je rekla Gilsum, tu je stajalo vijekovima. Sada turske vlasti iseljavaju stanovništvo i daju im druge mogućnosti za život, a arheolozi svojim krampovima i lopatama otkrivaju podzemne ljepote ovog jedinstvenog podzemnog grada.

Gilsum nam nudi mogućnost da prođemo kroz jedan od najdužih tunela: skoro 300 metara duboka horizontalna iskopina koja je toliko uska da se kroz njega morate provlačiti pogrbljeni. Otprilike polovina naše grupe odustaje od ulaska u mračni tunel. Nas nekolicina ulazimo u okno, gdje smo se iz prve ruke mogli uvjeriti koliko su kapadokijski podzemni gradovi klaustrofobično mjesto.

Svojom velikom ljepotom posebno plijene crkve iz ranohrišćanskog perioda, u vrijeme kada su samotnjaci željni kontemplacije i molitve napuštali naselja i u izdubljenim oknima pravili crkve sa predivnim ikonama, iz kojih zrači neka skrivena energija.

Najviše ih je bilo u Muzeju nad otvorenim nebom, drevnom naselju tik iznad našeg hotela, u kojem su i kameni dimnjaci posebno lijepi.

O ljubaznosti Turaka kao naroda ne treba trošiti mnogo riječi. Svi koji su u Tursku odlazili ili na more ili poslovno svjedoče o gostoprimljivosti, koja je identična našoj na Balkanu, što i nije posebno čudno s obzirom na to da smo sličnog mentaliteta i kulturne pozadine.

Ništa manje ljubazni nisu bili ni naši domaćini, Muamer Aktaš, guverner Nevšehira, glavnog grada tog regiona, i Jusuf Kaja, zamjenik gradonačelnika. Aktaš nas je primio u Kulturnom centru Nevšehira, gdje je za nas organizovao ručak koji su karakterisali predivna domaća kuhinja i izvođači turskih narodnih pjesama, koji, takođe nimalo čudno, veoma podsjećaju na našu narodnu muziku.

Te večeri smo imali priliku iskusiti i večeru u jednom od najčuvenijih restorana u Kapadokiji, a domaćin nam je bio zamjenik gradonačelnika, koji je za nas organizovao čitavu smotru vokalnoinstrumentalnih sastava i izvođača turske muzike iz raznih regiona te velike zemlje.

Narednog dana, umorni i pomalo neispavani od uzbuđenja i bogatog programa, pripremamo se za odlazak u Istanbul...

Na lokalnom aerodromu u Nevšehiru čekamo na let i polako sabiramo utiske. Kapadokija je definitivno mjesto na koje ćemo se vratiti. Prije ili kasnije.

Nastavak na Nezavisne Novine...