Konačni plan za konačno rešenje (1)  

Sastanak na jezeru Wann primjer je tipične međuresorne upravne koordinacije što je sa stanovišta upravljanja i vladanja klasična i uobičajena situacija. Modernim rječnikom rečeno, konferencija je bila brainstorming kriznog štaba ili tima eksperata koji pretresa akcijski plan. Učesnici nisu bili ljudi koji donose strateške odluke nego ljudi operativne egzekutive

Holokaust >> Pročitaj celu vest na sajtu e-Novine << je u administrativnom smislu započeo 31. jula 1941. kada je Reichsmarschall Velikog njemačkog Reicha, Punomoćnik četverogodišnjeg plana, Predsjednik Savjeta obrane Reicha, Vrhovni zapovjednik Luftwaffe i de facto drugi čovjek nacističkog režima, Hermann Göring, uputio šefu Sigurnosne policije i Službe sigurnosti, SS-Gruppenführeru Reinhardu Heydrichu sljedeće pismo:

Photo: pescanik.net

Göring je upotrijebio frazu koja će ući u historiju kao eufemizam za najstrašnije masovno ubojstvo svih vremena: Die Endlösung der Judenfrage – konačno rješenje židovskog pitanja.

Kada se njemačka kovanica Endlösung prevede na hrvatski i srpski, gubi se njena zlokobna dvosmislenost. Die Lösung nije samo rješenje nego i kemijski pojam: otopina ili rastvor. Engleski izraz (final) solution, koji potječe od latinskog solutio, izravno upućuje na postupak kojim žlicu soli, šećera ili sode bikarbone otapamo u čaši vode, sve dok se ta tvar ne otopi ili ne rastvori, dok ne nestane... Utoliko izraz konačno rješenje zapravo i nije bio eufemizam.

Tek 29. novembra 1941. Heydrich se obratio šefu Glavne uprave za rasna pitanja i kolonizaciju, SS-Gruppenführeru Ottu Hofmannu. Zašto je čekao četiri mjeseca? Göringovo pismo nastalo je nešto više od mjesec dana nakon invazije Sovjetskog Saveza. U novembru 1941. su njemačke armije duboko u sovjetskom teritoriju i napreduju prema Moskvi. Izgledalo je da je pobjeda u Drugom svjetskom ratu izvjesna i da postoje uvjeti za ostvarenje svih ideoloških i političkih zamisli.

U odnosu na gotovo srdačan ton ovog pisma, Göringov stil je nadmen. Štoviše, Göring svoje pismo ne započinje s uobičajenim "poštovani" i ne završava s obaveznim Heil Hitler! Do njega su zasigurno doprli glasovi da Hitler o Heydrichu razmišlja kao svojem nasljedniku. Od Heydricha su svi zazirali. Bio je sposoban, nemilosrdan i ambiciozan.

Po prvi puta spomenuto je mjesto održavanja sastanka. Jezero Wann, njemački Wannsee, nalazi se na jugozapadnom obodu Berlina. Na njegovim obalama su početkom 20. stoljeća izgrađene udobne vile i ljetnikovci – arhitektonski spomenici srednjoevropskog hedonizma koji odlikuju udobnost, kruta elegancija, odsustvo strasti i potreba za izvjesnošću.

Neobaroknu zgradu na adresi Grosser Wannsee 56/58 sagradio je 1914. industrijalac Ernst Marlier po nacrtima arhitekta Paula Baumgartena. U vrijeme održavanja konferencije bila je u vlasništvu RSHA – Glavne uprave sigurnosti Reicha – koja je u nju smjestila sjedište Interpola. Kako je praktično cijela Evropa bila okupirana, nacisti su pod svoju kontrolu stavili i tu međunarodnu organizaciju. Vile u okolici korištene su kao centri veze odakle se rukovodilo obavještajnim operacijama, ali i kao mjesta za stanovanje i razonodu pripadnika nacističke nomenklature. Godine 1945. jezero se zateklo u zapadnom sektoru Berlina i vilu je neko vrijeme koristila Vojska Sjedinjenih Država. Godine 1988. odlučeno je da se rekonstruira u memorijalni centar koji je otvoren 1992. na pedesetu godišnjicu konferencije o konačnom rješenju.

Heydrich spominje i Frühstück. Ako se doslovno prevede kao doručak gubi izvorni smisao u danom kontekstu jer dvanaest sati je prekasno za doručak tako da je ovaj fruštuk nešto kao marenda ili užina.

Hofmann snishodljivo odgovara već 4. decembra 1941. Ne zaboravlja da je Heydrich u međuvremenu unaprijeđen u čin SS-Obergruppenführera. Heydrich je moćan. Heydrich izaziva strah. Za tadašnji stil kancelarijskog dopisivanja karakteristično je da učesnici prepiske obilno citiraju fraze iz prethodnih pisama.

Photo: pescanik.net

Konferencija je dakle prvotno zakazana za 9. decembar 1941. Međutim, u vrijeme zakazivanja, 4. decembra, Heydrich nije mogao znati da će 8. decembra 1941. Japan napasti Pearl Harbour. Hitler je odlučio poštivati slovo Trojnog pakta pa je za deveti decembar sazvana sjednica Reichstaga radi objave rata Sjedinjenim Američkim Državama. Pozvani učesnici Freisler, Heydrich, Krüger i Meyer bili su zastupnici u Reichstagu i konferencija je zato odgođena. Ulazak SAD u rat i propast njemačke ofenzive pred Moskvom – što se također zbiva u decembru 1941. – toliko su zaokupili nacističku vrhušku da Heydrichov ured nije učesnicima pravodobno poslao pisanu obavijest o odgodi. (Konferencija je vjerojatno odgođena telefonski). Martinu Lutheru, državnom podtajniku u Ministarstvu vanjskih poslova Heydrich piše iz Praga 8. januara 1942., pomalo nervozno i u očitoj žurbi. Ne navodi razlog zašto je konferencija odgođena nego spominje "iznenadne događaje". Uprkos svemu Heydrich ne zaboravlja spomenuti Frühstück:

Photo: pescanik.net

Heydrich u pismu koristi izraz Parteigenosse, doslovno: partijski druže. Tradicionalno njemačko Herr nacistima nije zvučalo dovoljno völkisch – narodski – jer su sebe vidjeli kao snagu koja u ime rase i nacije dokida klasne suprotnosti.

20. januara 1942. uoči podneva, elegantne Mercedesove i Opelove limuzine dovezle su učesnike pred vilu. Januar u Berlinu. Hladno je. Dugački kožni SS šinjeli. Savršeno krojene crne uniforme u Hugo Boss stilu sa srebrnim oznakama. Na šapkama je znak mrtvačke glave. Oko lijeve nadlaktice crveno narukavlje sa crnom svastikom u bijelom krugu kao oznaka članstva u Partiji. Službenici civilnih ministarstava dolaze u sivim, dnevnim odijelima s duplim kopčanjem. Šeširi i, do ispod koljena, dugi kaputi. Moda tridesetih godina. Počele su četrdesete, ali u ratu moda stoji. Ulaze u hol. Podižu ruke na pozdrav. Čizme odjekuju na mramoru i parketu, utihnu na tepihu. Njemačka čizma imala je posebne potplate (đonove) koji su proizvodili karakterističan zvuk. Svi koji su čuli taj zvuk tvrde da ga ne mogu zaboraviti.

Tko su ti ljudi?

Abecednim redom:

Photo: pescanik.net

1. Joseph Bühler (1904–1948); državni tajnik (Staatssekretär); zamjenik Hansa Franka, guvernera Generalgouvernementa; doktor prava. Kada Heydrich 29. novembra 1941. piše Hofmannu spominje Hansa Franka kao jednog od pozvanih, međutim umjesto njega će na konferenciju doći Bühler. Uz Franka izravno odgovoran za genocid u okupiranoj Poljskoj. Počasni SS-Brigadeführer (general s jednom zvjezdicom). Osuđen na smrt u Krakovu.

2. Adolf Karl Eichmann (1906–1962); SS-Obersturmbannführer (potpukovnik); direktor Odjela IV B4 RSHA koji bio nadležan za "evakuaciju" Židova; glavni koordinator transporta i logistike; izravno odlučivao o broju Židova poslanih u logore smrti. Uhićen 1945. ali uspio pobjeći u Argentinu gdje ga 1960. otima izraelski Mossad. Osuđen na smrt u Jeruzalemu. Inspirirao Hannah Arendt na tezu o banalnosti zla.

3. Roland Freisler (1893–1945); državni tajnik u Ministarstvu pravosuđa; doktor prava. Bio zadužen za normativnu "legalizaciju" Holokausta. Od 1942. predsjednik takozvanog Narodnog suda (Volksgericht) gdje se isticao ponižavanjem optuženika. Po nekim izvorima bio pripadnik socijalističkog krila NSDAP i sklon marksizmu, zbog čega navodno nije uživao Hitlerove simpatije. Na konferenciji je prisutan kao predstavnik tadašnjeg ministra pravosuđa Franza Schlegelbergera. Poginuo 1945. za vrijeme savezničkog zračnog napada na Berlin.

4. ReinhardTristan Eugen Heydrich (1904–1942); SS-Obergruppenführer (general s tri zvjezdice); Šef Sipa i SD (odnosno šef RSHA) i zamjenik Protektora Češke i Moravske. Nakon Heinricha Himmlera drugi čovjek nacističkog represivnog aparata. Izravno rukovodi uhićenjem tisuća Židova i njihovim slanjem u koncentracijske logore nakon Kristalne noći. Po okupaciji Poljske u toj zemlji provodi prisilnu getoizaciju. Osniva zloglasne Einsatzgruppen koje vrše masovna ubojstva Židova u okupiranom dijelu Sovjetskog Saveza. Nije slučajno da je upravo Heydrichu, kao sposobnom i lojalnom policijskom dužnosniku, vrhuška Trećeg Reicha povjerila operativnu provedbu konačnog rješenja. U kasno proljeće 1942. poginuo je u Pragu, u atentatu koji su na njega izvršili britanski agenti.

Drugi čovek nacističkog represivnog aparata: Rajnhard Hajndrih Photo: geocaching.com

5. Otto Hofmann (1896–1982); SS-Gruppenführer (general s dvije zvjezdice); Šef Glavne uprave za rasna pitanja i kolonizaciju. Provodio masovna raseljavanja poljskog i sovjetskog stanovništva. Bio zadužen i za "rasnu čistoću" SS-a. 1948. osuđen na 25 godina zatvora. 1954. amnestiran. Umro kao umirovljeni službenik.

6. Gerhard Klopfer (1905–1987); SS-Oberführer (približno odgovara činu brigadira); stalni tajnik (Ministerialdirektor) u Glavnoj kancelariji NSDAP; doktor prava. Zamjenik Martina Bormanna koji, pak, bio Hitlerov zamjenik u partijskim poslovima. Iako nepoznat javnosti, vrlo utjecajan i moćan. Koordinator po partijskoj liniji. 1949. u Nürnbergu oslobođen. Radio kao odvjetnik i porezni savjetnik. 1962. protiv njega pokrenuta istraga zbog učešća na Konferenciji Wannsee, ali do suđenja nije došlo.

7. Friedrich Wilhelm Kritzinger (1890–1947); stalni tajnik u Kancelariji Reicha. Zadužen za židovsko pitanje kao zamjenik Hansa Lammersa, šefa Reichskanzlei. Autor mnogih uredbi kojima Židovima ograničavana građanska i imovinska prava. Zbog slabog zdravlja nakon rata mu nije suđeno. Umro prirodnom smrću.

8. Rudolf Lange (1910–1945); SS-Sturmbannführer (major, bojnik); zapovjednik Sipa i SD u Generalbezirk Latvija i zapovjednik Einsatzgruppe A koja djelovala u baltičkim zemljama; doktor prava. Osobno učestvovao u ubojstvima. Počinio samoubojstvo uoči ulaska Crvene Armije u Poznań.

9. Georg Leibbrandt (1899–1982); stalni tajnik u Ministarstvu okupiranih Istočnih područja. Porijeklom iz Odese. Doktor historijskih znanosti. Ekspert za Sovjetski Savez u nacističkoj partiji. Uhićen 1945. Oslobođen 1949. Ponovna istraga pokrenuta 1950., ali prekinuta iste godine.

10. Martin Franz Julius Luther (1895–1945); državni podtajnik (Unterstaatssekretär) u Ministarstvu vanjskih poslova. Zadužen za vezu tog ministarstva s RSHA i za židovsko pitanje po diplomatskoj liniji. Koordinirao deportaciju u suradnji s njemačkim saveznicima i satelitima. Sukobio se 1943. sa svojim nadređenim, Joachimom von Ribbentropom, što ga je koštalo zatočenja u logoru Sachsenhausen. Umro ubrzo po završetku Drugog svjetskog rata.

11. Alfred Meyer (1891–1945); državni tajnik u Ministarstvu okupiranih Istočnih područja; doktor političkih znanosti. Svojevremeno Gauleiter Vestfalije. Kao zamjenik ministra Alfreda Rosenberga bio zadužen za ekonomsku eksploataciju okupiranih dijelova Sovjetskog Saveza. Počinio samoubojstvo.

12. Heinrich Müller (1900–?); SS-Gruppenführer; direktor Četvrtog odjela RSHA, odnosno šef Gestapa. Policajac i obavještajac od karijere. Tvorac "posebnog tretmana" prema političkim zatvorenicima, što je bio eufemizam za torturu. Uzor mu bio sovjetski NKVD. Nestao 1945. Na zapadu se pojavila nikad dokazana teorija da je nakon rata živio u Sovjetskom Savezu kao savjetnik KGB-a.

13. Erich Neumann (1892–1948); SS-Sturmbannführer; državni tajnik u Uredu Punomoćnika Četverogodišnjeg plana. Neumann je na konferenciji zapravo predstavljao Hermanna Göringa. Uhićen je 1945. Pušten 1948. iz zdravstvenih razloga.

14. Karl Eberhard Schöngarth (1903–1946); SS-Oberführer; zapovjednik Sipa i SD u Generalgouvernementu; doktor prava. Izravno odgovoran za masovna ubojstva u istočnoj Poljskoj i zapadnim dijelovima Sovjetskog Saveza u kojima i osobno učestvuje. Osuđen na smrt po britanskom vojnom sudu.

Glavni koordinator transporta i logistike: Adolf Ajhman, banalnost zla Photo: readingmachine.co.il

15. Wilhelm Stuckart (1902–1953); SS-Standartenführer (pukovnik); državni tajnik u Ministarstvu unutarnjih poslova; doktor prava. Jedan od autora Nürnberških zakona. Kao upravni stručnjak bio je svjestan kaosa izazvanog sukobom nadležnosti države, Partije i SS-a. Autor uredbe da su Židovi na odjeći dužni nositi Davidovu zvijezdu. 1945. osuđen na tri godine i deset mjeseci zatvora. Poginuo u prometnoj nezgodi što je otvorilo prostor za spekulacije da su ga ubili agenti izraelskog Mossada.

Sastanak na jezeru Wann primjer je tipične međuresorne upravne koordinacije što je sa stanovišta upravljanja i vladanja klasična i uobičajena situacija. Modernim rječnikom rečeno, konferencija je bila brainstorming kriznog štaba ili tima eksperata koji pretresa akcijski plan. Učesnici nisu bili ljudi koji donose strateške odluke nego ljudi operativne egzekutive.

U sazivanju konferencije Heydrich se suočio s izvjesnim praktičnim problemima, upravo sa stanovišta upravne znanosti i upravne vještine. U pismu upućenom Hofmannu 29. novembra 1941. vidimo prvotnu zamisao da konferenciji prisustvuju predstavnik Göbbelsovog Ministarstva propagande – Reichsministerium für Volksaufklärung und Propaganda – Leopold Gutterer, kao i Ulrich Greifelt, jedan od Himmlerovih tajnika. Trajno opsjednut rasnim pitanjima, Himmler je, pored ostalog, bio i SS Komesar Reicha za jačanje njemstva – Reichskommissar SS für die Festigung deutschen Volkstums – ali faktični i operativni šef komesarijata bio je Greifelt. Gutterer i Greifelt se iz nekog razloga nisu pojavili. Trebao je doći i Walther Krüger jer je imao terensko iskustvo u pozadini Istočnog fronta. Umjesto njega došli su drugi operativci: Lange i Schöngarth. Heydrich je procijenio da ima kvorum, da je nepraktično odgađati jedan operativni sastanak samo zato da bi na njemu bili prisutni predstavnici Ministarstva propagande i Komesarijata za jačanje njemstva. Ta su se tijela po prirodi svari bavila načelnom politikom. Na ovoj konferenciji Heydricha je zanimala operativna provedba i nije htio gubiti vrijeme s ideologijom. Ideoloških nedoumica nije ni bilo.

*Nastavak u ponedeljak 6. decembra

*Tekst preuzet s prijateljskog Peščanika

0 0

Dodajte komentar