Katar, mala velika regionalna sila  

Sićušni Katar, arapski emirat sa svega 300.000 podanika (i nekih 1,2 stranaca) se profilirao u poslednje vrijeme kao središnja diplomatska sila Bliskoga istoka i arapskoga svijeta. Preuzeo je primat Egiptu koji se uslijed unutrašnje političke krize povukao u sebe i velikom saudijskom susjedu i njegovoj sklerotičnoj dinastiji, te zasijenio Tursku čija je diplomacija, mada sa drugim predznakom, >> Pročitaj celu vest na sajtu e-Novine << imala i još uvijek ima regionalne ambicije. Odgovori na pitanje - kako je to moguće i kako je do toga došlo – su različiti

Najjednostavniji bi bio da je katarski vlastodržac emir Hamad bin Kalifa Al-Tani, kao racionalni igrač na međunarodnoj sceni, iskoristio konjukturu stvorenu turbulencijama što u poslednje vrijeme potresaju ovaj dio svijeta kako bi afirmirao sebe i svoju zemlju. Mada izvjesno nije studirao teorije racionalnoga izbora (rational choice theories) - na najbolji se način, vodeći računa isključivo o vlastitoj promociji i o svojim ekonomskim interesima, uključio se u konfuznu geopolitičku igru koju su drugi pokrenuli.

Vreme prijateljstva: Emir Hamad bin Kalifa Al-Tani i Bašar Al-Asad PHOTO\EPA:STR

Žaleći za ranijim regionalnim primatom Egipta, kairski vanjskopolitički novinari se čude, ne bez zavisti, kako se taj liliputanac toliko osilio. Analitičar turskog dnevnika Zaman se žali kako su mu emirovi motivi „nerazumljivi". "Nesrazmijerne ambicije mikromonarhije"naslov je jednoga komentara o katarskoj „business-diplomaciji"objavljenoga u pariškom Le Monde-u.

Bez obzira što tko misli o njegovoj politici, emiru Hamadu se mora priznati vještina pronicljivoga i pragmatičnog igrača. U toj mu igri, u kojoj ništa ne može izgubiti, korisno sekundira njegov agilni rođak, premijer katarske vlade i ministar vanjskih poslova šeik Hamad bin Jasim Al-Tani, koji u poslednje vrijeme sa uspijehom promovira stavove svoje zemlje i konzervativnih arapskih monarhija u Arapskoj ligi i u njihovo ime nastupa u Ujedinjenim narodima. Za razliku od većine drugih arapskih vladajućih dinastija katarska nije nagrižena unutrašnjim nesuglasicama. Barem se tako čini gledano izvana, mada neki podsijećaju da je sadašnji emir i tadašnji prijestolonaslijednik 1995. godine u beskrvnom dvorskom puču smijenio vlastitoga oca dok je ovaj bio na odmoru u Švicarskoj. Tada je taj „prosvijećeni despot", kako ga je nazvao komentator pariškoga dnevnika, započeo proces ubrzane modernizacije svoje dotle zaostale zemlje stisnute između velikoga saudijskog susjeda s kojim dijeli kopnenu granicu i Islamske republike Irana preko puta Perzijskoga zaljeva. Balansirajući između ta dva međusobno suprotstavljena diva, sa prvim je sredio granične probleme, a sa drugim je postigao nekakav nepisani modus vivendi koji mu omogućava pumpanje podmorskih nalazišta prirodnoga plina što dosežu do iranskih voda.

Petrodolarsko bogatstvo i savezništvo sa SAD

Sa nacionalnim dohotkom od 179.000 dolara po glavi stanovnika (ne računaju se stranci) Katar je najbogatija zemlja na svijetu. To se bogatsko temelji na ogromnim rezervama prirodnoga plina ispod površine poluotoka i u njegovu podmorju – procijenjuju se na 26 trilijuna kubnih metara plina, koje čine 14 posto svih dokazanih svjetskih plinskih depozita. Potvrđene naftne rezerve iznose 15 milijardi barela. Od prodaje ukapljenoga plina i izvoza nafte država pokriva 85 posto svojih potreba. Tomu treba dodati i blizu 100 milijardi inozemnih investicija u katarski energetski sektor, od čega je 70 milijardi američkoga porijekla.

Biti katarski državljanin je samo po sebi privilegija – država svima osigurava udoban život, besplatnu medicinsku zaštitu i školovanje, i mogućnosti bogaćenja bez rada. Oko 94 posto svih radnih mjesta u zemlji popunjavaju stranci, što kao fizićka radna snaga na crpilištima plina i nafte, i u građevinarstvu, a što kao kvalificirani i visokokvalificirani specijalisti. Svi stranci koji ovdje dolaze sa namjerom započinjanja bilo kojega posla, uključujući velike svjetske korporacije, moraju imati lokalnoga pokrovitelja, domaćega partnera s kojim dijele dobit. Ugovore na određeno vrijeme sklapaju fizički radnici i kućna posluga regrutirani u inozemstvu (uglavnom sa Indijskoga potkontienta i Filipina, a samo 20 posto iz drugih arapskih zemalja); kao i u drugim bogatim petrodolarskim monarhijama ta je kategorija inozemne radne snage najviše eksploatirana.

Još 1992. godine u vrijeme američke operacije Pustinjska oluja protiv Iraka, Katar je potpisao sa SAD sporazum o odbranbenoj suradnji.

Garancija sigurnosti: Odbrambena suradnja sa Sjedinjenim Državama

PHOTO:Stock

Amerikancima je tada stavljen na raspolaganje teren kod naselja Ali Udeid južno od Dohe. Tu je igrađena vojna baza i smješten regionalni štab američke Centralne komande (CENTCOM), odakle se upravlja vojnim operacijama američkih vojnih snaga po čitavom Bliskom istoku, i „pokrivaju" Iran, Afganistan, Pakistan i Centralnu Aziju. Od tada je baza znatno proširena i danas uključuje najveći američki vojni aerodrom izvan teritorija SAD. Koristili su je i britanski bombarderi za operacije protiv Sadamova Iraka.

Iz ovoga štaba i baze Amerikanci dirigiraju svojijm vojnim operacijama po širem području Bliskoga istoka. Praktično kontroliraju zračni postor nad Irakom, Kuvajtom, Katarom i Bahreinom (dok prema Iranu šalju bespilotne špijunske letjelice), i zajedno se brodovima Pete flote čija je matična baza u susjednom Bahreinu, staraju se o „sigurnosti plovidbe" Persijskim zaljevom. Riječ je prvenstveno o sigurnosti nesmetanog izvoza arapske nafte i ukalupjenog prirodnoga plina koji bi mogao biti ugrožen u slučaju ratnoga sukoba sa Iranom. Osim toga, prisustvo američkih zračnih, pomorskih i kopnenih snaga razmiještenih po regiji je i garancija sigurnosti bogatim petrodolarskim dinastima Arabijskog poluotoka. S tim računa i katarska dinastija.

Svestrana dinastija

Pod vrhovnim autoritetom emira Hamada, braća i bratići međusobno podijelili poslove, popunjavajući skoro sve čelne položaje u vladi, gospodarstvu, vojsci i policiji. Pokrivaju također i oblasti sporta i kulture. Emitov 31-godišnji sin i prijestolonaslijednik Tamim bin Hamad je uz mnoge druge funkcije još zamijenik vrhovnoga komandanta Katarskih oružanih snaga (dakle očev), predsjedavajući Katarske investicijske agencije i predsjednik Nacionalnog olimpijskog komiteta. Ta je agencija od 2008. godine, kada se zahuktala svjetska financijska kriza, investirala milijarde dolara u posrnule europske banke.

Šeika Mozah: Emancipirano žensko lice konzervativnog emirata PHOTO\EPA:STR

Katarci su postali suvlasnici britanske Barkley's Bank, kupili su čuvenu londonsku Harrods veletrgovinu, uložili novac u njemački Porsche i preuzeli vlasništvo nad francuskim Paris Saint-Germain nogometnim klubom. Tamimu se pripisuje zasluga za dobijanje Svjetskoga nogometnog prvenstva 2022. godine. Prema nedokaznim optužbama, Katarci su potkupili trojicu afričkih članova Izvršnoga komiteta FIFA-e sa po milijun i pol dolara. Sada se pokušavaju kvalificirati za domaćine Ljetnih olimpijskih igara 2020. godine. Imaju para i dokazali su sa prethodno uspiješno organiziranim sportskim manifestacijama manjega formata da to mogu učininiti. Sam Tamim je veliki ljubitelj tenisa i pod njegovim se pokroviteljstvom svake godine u Dohi održavaju turniri vrhunskih svjetskih teniskih profesionalaca.

Oblasti znanosti i obrazovanje su pripali šeiki Mozah, drugoj od tri emirove supruge s kojom on ima petoro sinova i dvije kćeri. Diplomirala je sociologiju, tečno govori engleski, putuje sa emirom po svijetu, nastupa na međunarodnim konferencijama, bila je imenovana UNESCO-vom ambasadoricom dobre volje i predstavlja emancipirano žensko lice konzervativnog emirata.

U Dohi je 2008. godine svečano inauguriran Muzej islamske umjetnosti, ambiciozan projekt, u kojem su prezentirani islamski artefakti u rasponu od VII, do XIX. stoljeća, od arapske Andaluzije na zapadu do Mogulskoga indijskoga carstva na istoku. Izloške su prikupljali po aukcijama specijalni agenti, a svoj su doprinos dali i katarski ambasadori. Početnu donaciju od 6.000 predmeta je donirao državi jedan član vladajuće dinastije. Zgradu muzeja je projektirao jedan od prominentnih svjetskih arhitekata. Stručnjaci koji su posijetili muzej tvrde kako prikupljena kolekcija islamske umjetnosti nadmašuje sve slične u svijetu. Ali ovdašnji kolekcionari imaju dodatnih ambicija – nedavno je anonimni katarski mecena otkupioo jedno od Cezannovih ulja – igrače karata (jednu od četiri verzije istoga francuskog slikara) – za nevjerojatnih 240 milijuna dolara. Ima se, može se.

Fenomen Al-Jazeere

Za religiju su Katarci kooptirali istaknutoga egipatskog sunitskoga klerika bliskoga Muslimanskom bratstvu Jusufa El-Karadavija i stavili mu na raspolaganje redovitu emisiju na TV Al-Jazeera, na arapskom koja je danas dostupna 60-milijunskom gledateljstvu. AJE, kako joj glasi skraćenica, počela je emitirati iz Dohe 1996.godine pošto je emir u taj projekt uložio početnih 500 milijuna dolara. Preko 250 bivših novinara BBC-a koji su ostali bez posla 2001. godine kada je ta britanska RTV ukinula svoj arapski program kooptirano je AJE-a a 2003. godine je lansiran program na engleskom.

Na istoj su TV često gostovali istaknuti islamisti – Abasi Madani, osnivač i vođa alžirske Islamske fronte spasa, Rašed Ganuši, lider tuniske En-Nadha stranke, Kaled Mešal, generalni sekretar palestinskoga Hamasa, i šeik Ali Salabi kojega su islamski pobunjenici u Libiji smatrali svojim duhovnim vođom. Svojevremeno je Al-Jazeera puštala u eter i video poruke Osame bin Ladena i afganistanskih Talebana.

Al Jazeera: Televizijska revolucija u arapskom svetu

PHOTO/EPA:STR

Ista je TV stanica sa svojim objektivnim izviještavanjem iz Afganistana i Iraka antagonizirala Bushovu administraciju. Al-Jazeerin studio u Kabulu je 2001. godine razoren američkom bombom, a 2003. godine je od američkog projektila ispaljenoga na biro te TV stanice u Bagdadu poginuo njezin novinar Tarek Ajub. Pojavila se i vijest da je predsjednik Bush u vrijeme američke operacije protiv iračkih pobunjenika u gradu Faludži htio bombardirati Al-Jazeerinu centralu u Dohi.

Mreža AJE-ovih lokalnih dopisništva se širila. Množio se također broj problema koje su njezini novinari i komentatori imali sa lokalnim vlastima – dopisništva su im na duže ili kraće vrijeme zatvarana, nerijetko im novinari bili protjerivani ili hapšeni, konfiscirana im je oprema, TV emisije elektronski remećene, i internet stranice hakirane, u skoro svim arapskim zemljama. No bilo je problema i u Britaniji i Španjolskoj. Al-Jazeerine TV emisije i dan danas imaju ograničen pristup američkom gledateljstvu.

AJE se proslavila svojim izvještavanjem o pobunama u Tunisu i Egiptu. Njezini novinari što se javljaju iz Kaira, koji su ovdje bili maltretirani, još uvijek operiraju „ilegalno". Sa prostorom kojega je ova TV otvorila opozicionarima arapskim autokratskim režimima, kritikama regionalne politike SAD-a i izraelske okupacije Palestine, te ulogom koju je AJE odigrala u popularizaciji „Arapskoga proljeća", Katar je stekao nepodijeljene simpatije arapske javnosti. AJE emisije prate kako islamisti tako i pripadnici liberalno-sekularnih snaga ovoga dijela svijeta. Tako se osigurao na obje strane.

Posrednički projekti

Pod dirigentskom palicom emira, Katar je posredovao u čitavoj seriji sukoba u zemljama Bliskoga istoka i Sjeverne Afrike, od Mauritanije na zapadu do Somalije na istoku. Ovdje navodim samo neke. Najuspiješniji je, jer se uprkos svemu održao do današnjih dana, dogovor što su ga 2008. godine u Dohi potpisale sukobljene libanonske snage čime je okončan njihov građanski rat. Katarci su privoljeli kartumsku vladu potpisati sporazum o primirju sa darfurskim pobunjenicima, ali je njemu konačno pristupila samo jedna od pobunjeničkih organizacija. Katar je u ime Vijeće za suradnju zemalja Zaljeva (Gulf Cooperation Council-GCC) odigrao ključnu ulogu pronalaženju kompromisne formule kojom je jemenski predsjednik Saleh privoljen na povlačenje. Najnoviji mu je „podvig" bio sporazum Mahmuda Abasa, vođe Al-Fataha i predsjednika Palestinske uprave, i Kaleda Mešala, generalnog sekretara suparničkog Hamasa, potpisan u Dohi o formiranju palestinske vlade nacionalnoga jedinstva (no nije jasno da li će do toga doista doći). I šlag na tortu - u Dohi je ugostio predstavništvo afganistanskih Talebana što će omogućiti Amerikancima, a trebalo bi i afganistanskom predsjedniku Karzaju i Pakistancima, započeti pregovore. Najnovije: Katar je upravo bio domaćin Međunarodne konferencije o El-Kudsu (islamskoj svetoj džamiji u okupiranom Istočnom Jeruzalemu), gdje je emir izašao sa inicijativom da arapske zemlje zatraže od Vijeća sigurnosti UN-a istragu o izraelskoj politici „brisanja islamskih i arapskih karakteristika toga grada".

Medijator u brojnim sporovima: Emir Hamad bin Kalifa Al-Tani i Barak Obama

PHOTO\EPA:STR

Kampanje protiv Gadafija i Al-Asada

Emirat se zajedno sa svojom Al-Jazeerom prvo u Libiji a onda i u Siriji aktivno uključio u međunarodne kampanje protiv Gadafijeva i Al-Asadova diktatorskih režima. Naravno, njegovu emiru koji se simbolično bio priključio gušenju pobune Bahreinaca protiv autokratske monarhije, jer se nije mogao desolidarizirati od Saudijaca i Vijeća za suradnju zemalja Zaljeva (GCC), nije ni najmanje stalo demokratskih pomaka u te dvije zemlje.

U slučaju Libije se otvoreno svrstao uz NATO-ve intervencioniste, prvo stavljajući na raspolaganje pobunjeničkoj vladi u Bengaziju RTV studio i omogućivši joj izvoz nafe, te kupujući i isporučujući oružje pobunjenicima u zapadnim oblastima Libije. Kada se pod udarima NATO bombardera Gadafijeva država urušila i sam diktator ubijen, Katarci su ponosno objavili kako su se pripadnici njihovih specijalnih postrojbi rame uz rame borili sa pobunjeničkim milicijama. Još ranije je Katar, uz sekundiranje arapskih monarhija, bio progurao kroz Arapsku ligu rezoluciju o zaštiti libijskih civila od napada Gadafijeve avijacije. Ta je rezolucija o t.zv. zabrani letenja poslužila zapadnim saveznicima - SAD, Francuskoj i Velikoj Britaniji – da Vijeće sigurnosti UN-a usvoji rezoluciju o no-fly zoni (od 15 članica VS, četiri, uključujući Rusija i Kina sa pravom vetoa, se uzdržalo). U par dana su Gadafijeva avijacija i protuzračna odbrana potpuno onesposobljene, i saveznici su sa svojim bombarderima i projektilima, i vojnim „savjetnicima" na terenu, krenuli u rušenje Gadafijeva režima za što ih rezolucija VS UN-a nije bila ovlastila.

Pritisak na sirijskog diktatora: Ministar vanjskih poslova Katara Hamad bin Jasim PHOTO\EPA:STR

Sličan je scenario bio namijenjen Siriji. Predsjedavajući Vijeća ministara Arapske lige, katarski premijer i ministar vanjskih poslova Hamad bin Jasim progurao je kroz arapsku organizaciju plan za spriječavanje daljeg krvoprolića koji se u osnovi svodio na zahtijev za odstupanje sirijskog predsjednika Bašara Al-Asada u korist njegova potpredsjednika. Jednom ustoličen, potpredsjednik bi formirao koalicionu vladu nacionalnog jedinstva, a ova bi raspisala parlamentarne izbore, više manje po modelu koji je kasnije proveden u Jemenu. Taj je plan proslijeđen UN-u. Poučene libijskim iskustvom, Rusija i Kina su međutim ovoga puta u VS UN-a blokirale rezoluciju koja bi izvijesno bila iskorištena za legalizaciju već postojeće ali neiskazane vojne intervencije protiv BAAS-ističkoga sirijskoga režima. Generalna skupština UN-a je doduše kasnije izglasala rezoluciju u kojoj se Bašarov režim proziva zbog nastavljanja nasilja nad civilima, ali taj dokument nema obvezujuću snagu.

Sastanak t.zv. „prijatelja Sirije" koji se upravo održan u Tunisu (na poziv generalnih sekretara UN-a i Arapske lige sudjelovalo je oko 50 zemalja, ali ne i predstavnici Rusije i Kine, i, naravno Irana) zahtijevaoo je od sirijske vlade prekinuti sa napadima na opsjednute gradove kako bi se omogućio dotur medicinskog i drugog materijala. Uz to se konferencija obratila UN-u sa prijedlogom da planira uspostavljanje mirovnih snaga (što međutim svjetska organizacija može učiniti samo uz izričito odobrenje Vijeća sigurnosti). Još ranije je katarski emir Hamad bin Kalifa sugerirao kako bi u Siriju trebalo uputiti arapske mirovne snage kako bi se obuzdalo režimsko nasilje. Ovime se pokušava otvoriti put „humanitarnoj" međunarodnoj intervenciji koja bi dovela do pada BAAS-čkog režima.

U oba se gorenavedena slučaja emirat svrstao uz američku politiku. U odsustvu svrgnutoga Mubaraka i sklerotične saudijske diplomacije, Katar se trenutno isprsio kao washingtonski džoker među Arapima. Emir je iskoristio nastali diplomatski vakum kako bi afirmirao sebe i svoju zemlju.

0 0