Izvor: BanjalukaLive.com, 19.Okt.2014, 17:41   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Vehabije Srbima ne daju ni vodu

Kotorsko, udaljeno 15 kilometara od Doboja, došlo je u žižu javnosti kad se otkrilo da u ovom selu već godinama žive vehabije. Koliko tačno vehabija ima u Kotorskom pokušala je da utvrdi ekipa, koja je obišla mjesto i razgovarala sa Srbima i Bošnjacima, žiteljima ovog multietničkog sela nadomak Doboja. Samo regionalni put dijeli Bošnjake i Srbe u Kotorskom. Kad se gleda broj stanovnika, ovde živi oko 1.500 Bošnjaka i oko 300 Srba, mahom izbjeglica iz Vozuće, Zavidovića i Banovića. Srbi >> Pročitaj celu vest na sajtu BanjalukaLive.com << tvrde da u Kotorskom ima oko 15, a možda i više vehabija sa porodicama i da je riječ o domaćim Kotoranima, koji su preuzeli ovo učenje. S druge strane, Bošnjaci iz Kotorskog tvrde da ih ima samo četvoro i takođe priznaju da su to domaći Bošnjaci. Jadranka Petković, nakon što je izbjegla iz Banovića, naselila se u Kotorsko, u srpski dio sela, koji se sada zove Trnovo. Placeve izbjeglicama da grade kuće dala je lokalna vlast odmah poslije rata i do sada ih je izgrađeno oko 120. Ovaj potez lokalne vlasti Bošnjaci iz Kotorskog nikada nisu preboljeli. I dan-danas zamijeraju dobojskim vlastima što su dali zemlju bivše ekonomije da bi Srbi tu pravili kuće. To je i glavni razlog što Bošnjaci iz Kotorskog nikada nisu dozvolili da se u srpski dio sela sprovede voda. Tako Srbi već deset i kusur godina žive bez vode, dok je komšije od „preko puta" imaju i za prosipanje. A da sve bude još žalosnije, Srbi su, bez dvoumljenja, dopustili da se struja iz njihovog dijela sela odvuče u bošnjački dio Kotorskog. Toliko o suživotu. "Ima u Kotorskom 15 porodica vehabija. Ali, mi se njih ne bojimo. Oni nas ne diraju, ne diramo mi njih i tako živimo već godinama", počinje Jadranka priču za „Novosti". Istina, kaže ona, postoji uzdržanost između Srba i Bošnjaka u Kotorskom, ali nikada nije bilo fizičkih incidenata. "Ove vehabije koje sada hodaju po Kotorskom su domaći Bošnjaci. Često čujemo u prodavnici gore u Kotorskom da se domaći Bošnjaci žale kako je još „jedna" prešla u vehabije i sad je sva zamotana", priča Jadranka. S druge strane, Đorđe Pavlović iz srpskog dijela Kotorskog je nekoliko godina poslije rata bio predsjednik mjesne zajednice, dok se Bošnjaci nisu vratili. On kaže da često vidljivi kako se vehabije odjednom izgube, pa ih nema mjesecima. Onda se ponovo pojave i šetaju po Kotorskom, obrađuju zemlju, voze traktore. A onda opet nestanu na neko vrijeme. "Nisu nama problem vehabije, već vlast u Doboju koja je sve dala Bošnjacima, a nas Srbe zaboravila. Nemamo asfalta, struje, posla. Sramota je to! I kuće su nam rušili po Trnovu, jer su se Bošnjaci žalili, ali smo uspjeli konačno da odbijemo njihove žalbe u Strazburu, 2007. godine, i sada nam više ništa ne mogu. Osim da nam ne daju vodu, a mislim da nikada neće", kaže Pavlović. Srpski dio Kotorskog novinari napuštaju žalosni, jer Srbi koji su bježali od vehabija iz Vozuće, Banovića, Zavidovića, danas sa njima žive i te iste vehabije im ne daju vodu! U Kotorskom, onom bošnjačkom, ili kako Kotorani kažu „pravom", dočekao ih je Muhamed Spahić, dugogodišnji predsjednik mjesne zaajednice. Od vehabija ni traga ni glasa. Svi Kotorani, samo odmahuju glavom i rukama. Na pitanje novinara gdje se kriju vehabije, Mehmed spremno odgovara „da ih ima, ali ne toliko koliko se priča". "Tu su negdje po selu. Ima ih četvoro. Oni su naši domaći. Nemamo problema sa njima. Svako živi svoj život", započinje priču Mehmed. Na pitanje zbog čega komšijama Srbima ne daju vodu, Mehmed ima već spreman odgovor. "Ne možemo da im damo vodu, jer je slab pritisak i ako damo vodu u Trnovo preko puta, pola Kotorskog će ostati bez vode. Vodu mora da riješi vlast iz Doboja", kaže Mehmed. Kad se započne priča o suživotu sa Srbima, Mehmed veli da žive kao sav normalan svoket. "Srbi dolaze kod nas u prodavnice, ambulantu, poštu, jer je to sve na našoj strani. I djeca iz Trnova idu u školu u Kotorsko. Sve je normalno i nikada nismo imali nikakvih problema otkad smo se mi Kotorani vratili u selo, tamo 2000. godine'', kaže Mehmed. O samom Kotorskom i Bošnjacima koji ovdje žive ispričane su mnoge legende. Jedna kaže da je 1850. godine turski vojskovođa Omer-paša Latas sa vojskom došao u Kotorsko. Njegov dolazak je značio i obavezu Kotoranima da ga snabdiju hranom, što im je bio veliki problem. Muhtar, jedan od učenijih ljudi u Kotrskom se sjetio i pitao Omer-pašu Latasa kad planira da napusti Kotorsko, a on je odgovorio da će sačekati petak, klanjati džumu i poslije molitve napustiti Kotorsko. Dovitljivi Muhtar je okupio ljude i odlučio da se džuma klanja u utorak. Omer-paša Latas je bio iznenađen što Kotorani džumu umjesto petkom klanjaju utorkom, na šta su mu oni kazali da su malo drugačiji, a na to im je turski vojskovođa uzviknuo: „Baška Turci, baška Kotorani". Crkva Koliko su Srbi omalovažavani u svom djelu Kotorskog ili selu Trnovo, od strane vlasti u Doboju, pokazuje i podatak da već deset godina u ovom mjestu propada temelj za crkvu i da niko od popova iz Doboja, a ni ljudi na vlasti, neće da gradi crkvu u Trnovu. Sada na livadi na kojoj je temelj, narod napasa stoku. Školski program U Kotorskom postoji i OŠ „Miloš Rakić" i u nju idu djeca i bošnjačke i srpske nacionalnosti. Bošnjaka ima malo više. Nastavnici su i Bošnjaci i Srbi, a uči se po standardnom nastavnom programu, kao i u svim školama Republike Srpske. U ovoj školi nikada, ni Bošnjacima ni Srbima nije smetalo kakav je nastavni program, kao što je bio slučaj u Konjević Polju, kad su Bošnjaci odbili da rade po nastavnom programu Republike Srpske.

Nastavak na BanjalukaLive.com...