Izvor: BanjalukaLive.com, 26.Mar.2016, 11:24   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Godišnjica smrti Branka Ćopića

Jedan od najpopularnijih srpskih i jugoslovenskih pisaca Branko Ćopić napustio je ovaj svijet skokom sa Brankovog mosta u Beogradu 26. marta 1984. godine. Ćopić je autor izuzetne popularnosti, neobično plodan, sa, za naše prilike, nevjerovatnim tiražima. Pritom, njegova djela su prevedena i objavljena na više od 30 jezika širom svijeta. Prvu književnu nagradu je dobio 1938. od Akademije sedam umjetnosti za kratku priču, zatim Rakićevu nagradu iduće godine, potom nagradu Srpske kraljevske >> Pročitaj celu vest na sajtu BanjalukaLive.com << akademije 1940. godine. Njegoševu nagradu dobio je 1972. za antologijsku zbirku pripovjedaka ''Bašta sljezove boje''. Ćopić je tu knjigu objavio 1970. godine. Dobitnik je i Nagrade AVNOJ-a, a NIN-ovu nagradu za najbolji roman dobio je 1958. godine za roman "Ne tuguj, bronzana stražo"“. Od 1968.godine bio je član SANU. Rođen je 1. januara 1915. u Hašanima kod Bosanske Krupe, danas Federacija BiH. "Rođen sam početkom Prvog svjetskog rata. U to isto vrijeme moj otac, kao vojnik austrougarske armije, borio se negde na frontu u Karpatima, a moj stric Nidžo, srpski dobrovoljac, borio se u srpskoj vojsci protiv austrougarskih zavojevača. Tako su se dva brata, nalazeći se u dve zaraćene vojske, borili ustvari jedan pored drugoga. Tek pošto se rat završio, moj otac i stric Nidžo nađoše se ponovo zajedno, u istoj kući. Od njih sam dobio svoje prve igračke, mesingane puščane čaure i čuo prve ratne priče", opisivao je Ćopić atmosferu njegovog djetinjstva. Nižu gimnaziju je završio u Bihaću a učiteljsku školu je pohađao u Sarajevu, Banja Luci i Karlovcu. Postoji lokalno predanje, prema kojem je on, navodno, bio prvo dijete u njegovom kraju koje je ime dobilo po pjesniku Branku Radičeviću. Filosofiju i pedagogiju dipomirao je u Beogradu 1940. godine. U to vrijeme objavljivao je kratke priče u "Politici"“. Napad na Jugoslaviju 1941. godine, zatekao ga je na odsluženju vojnog roka u Mariboru, da bi se ubrzo potom u rodnoj Krajini u ljeto te 1941. priključio ustanicima partizanima. Relativno brzo postao je politički komesar, u isto vrijeme i dopisnik partizanskih listova banjalučkog "Glasa"“ i "Borbe"“. Pisao je skečeve, pozorišne predstave. U Beogradu je poslije rata bio glavni urednik lista "Pionir“", a potom profesionalni pisac. "Pisanje za djecu za mene je najljepši posao, najprijatnija zabava i najbolji odmor. Kad završim jednu knjigu za djecu, ja se osjećam tako veseo i raspoložen kao da se vraćam s neke velike majske svečanosti", rekao je on. Očigledno, pisanjem bajkovitih priča o djetinjstvu i ratu branio je i samog sebe od stvarnosti u kojoj mu je bivalo sve tjesnije i tamnije.

Nastavak na BanjalukaLive.com...