Ko je ugalj pek'o ništa nije stek'o  

U planinskim pređelima općina Busovača i Fojnica, stotine stanovnika živi od proizvodnje drvenog uglja. Opstanak ugljara je pitanje dana, rad je težak, prljav, nezahvalan...ali, od nečeg se živjeti mora

Niz strmi put uz škripu kočnica u busovačkom selu Podstijena, Huzejr Mujin zaustavlja traktor. Penziju je zaradio u šumariji a proizvodnjom drvenog (roštiljskog) uglja >> Pročitaj celu vest na sajtu e-Novine << bavi se godinama. Stojimo pred ćumuranom ili žežnicom, kako ove „mini-pogone“ stručno nazivaju šumari. „Vidite, ovo je zidana ćumurana“ - pokazuje Huzejr - „ona puši, a mi dovozimo drva iz Fojnice, dobijemo takozvane plohe, to sve platimo..., punimo, palimo, sječemo“...

U ovom kraju, na području Općina Fojnica i Busovača postoji oko 500 ovakvih ćumurana. Stotine mještana planinskih sela Mehurići, Podstijena, Rizvići, Botun, Majdan Dragačići, Vukeljići, Živčići, Vladići, Kozica...žive stotinama godina od ovog posla ili, kako Huzejr reče - preživljavaju: „ Ko je ćumur pek'o, ništa nije stek'o. Ovaj posao je samo da se malo obrne koji dinar, da ne budeš gladan i žedan, nema ovđe nekog dobra.“

Ipak, nekoliko mlađih i poduzetnijih se ne predaje. Samir Hodžić je spreman da objasni kako izgleda cijeli proces. „ Koristimo većinom otpadno drvo, od industrije. Oni uzmu trupac a ostanu grane, a grana daje najkaloričniji drveni ugalj, za ugalj sve valja. Proces traje pet, šest dana zavisi od vrste i suhoće drveta, a kada sagori, ove rupe“ – pokazuje na niz otvora na ćumurani – „zatvorimo, zalijepimo glinom i onda slijedi sedam dana prirodnog hlađenja“.

Pred prvi maj cijena uglja poraste jer je i potražnja velika, a početkom septembra pada. Tada kupci nude nisku otkupnu cijenu. Dok Samir pokazuje uskladišteni ugalj spreman za izvoz u hrvatske trgovačke lance, Safet Makelja zaustavlja „mercedes“ iz kojeg se čuje glasna narodna muzika. Raspoložen je i kaže da jeste teško ali da se od ovoga posla može živjeti. „Ja ne bih ovo ostavio i otišao u Njemačku, vjeruješ mi?“ – govori kroz prozor automobila.

„Ugalj je upakovan u vrećice od 3, 5 i 10 kilograma. Kada je „vansezona“ onda kupci traže dlaku u jajetu, te im nije kaloričan, te nisu zadovoljni vlagom, pakovanjem, a kada dođe proljeće., onda ide k'o halva“ – smije se Samir i dodaje: „Mladi nisu zainteresirani za ovaj posao. Rade ga ljeti, pomažu i zarade za džeparac, ali kada vide kako ovo izgleda, to im je najbolji motiv za dobro učenje.“

Nastavak na e-Novine... 0 0

Dodajte komentar