Najavljuju „Noć muzeja”, a naši najveći muzeji su godinama zatvoreni i danju

Izvor: Politika, 19.Apr.2014, 16:03   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Najavljuju „Noć muzeja”, a naši najveći muzeji su godinama zatvoreni i danju

Istaknuti glumac priča o dogovoru sa Sergejem Trifunovićem, stavu Siniše Kovačevića, srpskom DNK, svom životu u Parizu, Njegošu, unuci Anđeliji, Kolarčevoj zadužbini, računanju na ponovljenu mladost...

Glumac Petar Božović ovogodišnji je dobitnik nagrade „Zlatni beočug”, priznanja za trajni doprinos kulturi Beograda.

Rođen je 22. maja 1946. u Zemunu. Majke Zorke se ne seća, umrla je 1948, a oca Arsu upoznao je dva puta: na očevom putu za Goli otok >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << i kad se vratio sa tog „odmora”.

Prvi pogled na život imao je iz sirotišta na Senjaku odakle su ga, u Babljak, selo pored Kolašina, odvele tetke. Prvo su ga naučile da se smeje, pa da ne krade, ne laže i ne špija...

Gimnaziju i Akademiju glume završio je u Beogradu. U međuvremenu je živeo i u Parizu. Govori francuski, španski, italijanski, engleski i ciganski!

Živi u zajednici sa Snežanom, a iz braka sa pokojnom Marinom Koljubajevom ima sina Draška (38), a od njega unuku Anđeliju (6).

Šta vam je, pri čestitanju za „Zlatni beočug”, rekao kolega Sergej Trifunović?

Tražio je podršku za bolji status profesije. Potpisao sam predlog po kome bi trebalo da se prizna pravo glumaca na naplatu od repriza filmova i TV serija.

Da li verujete u takve akcije?

Verujem. Jedino one imaju smisla. Najgore je sedeti po bifeima i kukati, a još je gore dići ruke od svega. U Skupštini Srbije je, kao poslanik, o tome govorio samo dramski pisac Siniša Kovačević, ističući da 0,6 odsto budžeta za kulturu „nije malo već uvredljivo”, ali bio je nadglasan.

Kojoj instituciji i pojedincu verujete?

Zasad samo Jovanu Krkobabiću, predsedniku Partije ujedinjenih penzionera Srbije. Svi ostali su mi sumnjivi.

Kako živite sa tolikom sumnjom?

Čovek kao biće teži da živi bolje i slobodnije, ali mi smo, odavno, kao narod, u naš DNK upisali trpljenja, strah, razočarenja, izneverene nade. Navika je druga priroda, a mi smo i tu prirodu odavno stekli. Uz to, nas su zapadne sile sveta zasipale osiromašenim uranijumom, pa nam je imunitet u komi, bliži smrti nego životu.

Da li je i Beograd u komi...

Kulturno da. Ali, to kao da odgovorni i ne vide, pa sa najvećim žarom najavljuju feštu „Noć muzeja”, a naši najveći muzeji su godinama zatvoreni i danju. To je cinizam! Umesto da kažemo: I mi bi, kao sav svet, želeli da imamo muzeje koji rade.

... a pozorišta?

I te kako. Narodno pozorište ne može da se proširi, jer je ugušeno staklenom menažerijom sa obe strane. Na jednoj strani je kuća „Jugodrva”, firme koja je odavno mrtva, pa taj staklenik tu stoji kao grob „Jugodrva”. Mrtav staklenik je i u parku, na drugoj strani. A da ne pričam o Tržnom centru „Ušće” na čijem mestu je trebalo da budu zgrada Opere, baleta, filharmonije...

„Beočug” ste primili uz ovacije. Kako ste to doživeli?

Kao da mi je to Beograd dao, a Beograd je čudesan grad. Beograd ima nešto što mnogi gradovi, i pored svoje veličine i lepote, ipak, nemaju. On ima neku porodičnu osobinu. On je kao kuća u kojoj se nalaze naši roditelji, koje, možda, više i nemamo, ali u Beogradu ih uvek imamo. On je naš stariji brat koji nas brani. On je naša nežna sestra koja nas uvek zagrli...

Šta sad radite?

Posvetio sam se ideji da Njegoševo delo „Luča mikrokozma”, koje sam dramatizovao, oblikovao, režirao, i uz saradnju sa „Prvim beogradskim pevačkim društvom” i izveo pre nekoliko meseci u Kolarcu. Gostovali smo u Novom Sadu, Temišvaru, pa u Bjeljini...

I šta je sledeće?

Snimanje tog dela za Radio-televiziju Srbije. Dogodiće se to 30. aprila u Kolarcu. Pozivam sve ljude da to učinimo na najbolji način da bi naša deca, u svim delovima sveta, to mogla da čuju i vide. Jer to delo je posebno. Ono može da bude opera i balet, jer ima dve strane: anđela i satanu, pa Boga i Arhangela Gavrila koji, kroz ceo božiji, odnosno svemirski prostor, vodi pisca Njegoša. To je, u „Božanstvenoj komediji”, odnos Dantea i Vergilija, kao vodiča.

Šta će Kolarac imati od toga?

Dogovorili smo se da sve što „Njegoš” pevači, televizija i ja zaradimo poklonimo Kolarcu koji je na izdisaju, pa tu smrt moramo da sprečimo po svaku cenu. Ja tu imam i lični stav: uz Akademiju glume i studije italijanskog i španskog, meni je Kolarac bio i ostao treći fakultet čije sve predmete još nisam položio. Evo 30. aprila je za mene veliki ispit koji ću sigurno da položim kao sve moje humanitarne akcije, kao spas pozorišta u Kraljevu...

Čemu vas je naučio Pariz...

Da nisam 1965. otišao u Pariz ko zna šta bi bilo sa mnom. Tamo nema kompromisa. Unosio sam zaleđenu ribu u prodavnice od pet ujutro. Spavao sam gde se zateknem. Kad mi je, budeći me na otiraču, jedna gospođa kazala: „Vama nije mesto ovde”, ja sam to shvatio bukvalno. I rekao sam sebi: „Vrati se u Beograd i završi pet fakulteta.” I u Beogradu sam spavao na Kalemegdanu i na železničkoj stanici, ali to je moj grad.

... a čemu unuka Anđelija ?

Njena pojava i njen glas izazivaju u meni iskonsku radost. Ona je na određen način moj produžetak u svim pravcima. Unučad se vole bez napora, jer dede i babe sve brige sa unucima prebace na njihove roditelje.

Bili ste privlačan muškarac, a sad?

Polako se povlačim pred hedonizmom i krećem se ka asketizmu. Spustio sam težinu ispod 150 kilograma i u tom smeru ću se zaustaviti na 130. Mislim da je to sasvim dobra mera. Naravno, nikad neću više biti ono što sam bio. Ali, molim vas, niko posle pedesete ne može više da računa na ponovljenu mladost.

-----------------------------------------------------------

Mija Aleksić me uveo u svet poznatih

Kako vam je bilo na dva fakulteta?

Kad sam u junu položio sve ispite na trećoj godini italijanskog i španskog završio sam i prvu godinu akademije i već sam počeo da ulazim na scenu. Ali, otac nije hteo ni da pogleda indeks sa glume, jer to mu je bilo ispod nivoa. Ali, kad sam posle jedne uloge u nekoj TV seriji, „naručio” piće za Miju Aleksića, tada našeg prvog glumca, mom ocu, pravniku u socijalnom osiguranju, direktor je čestitao uspeh sina „koji je naručio piće Miji Aleksiću”. I otac je tada promenio stav prema mojoj glumi.

Slavko Trošelj

objavljeno: 19.04.2014
Pogledaj vesti o: Noć muzeja

Nastavak na Politika...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Politika. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Politika. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.