PRELAZZI: Kamen po kamen - Kristalna Palata

Izvor: MozzartSport.com, 04.Okt.2015, 09:27   (ažurirano 02.Apr.2020.)

PRELAZZI: Kamen po kamen - Kristalna Palata

Kristal Palas i Mančester Junajted pošli su različitim putevima, ma slivovima od maja 1990. Tek šesti ili sedmi londonski klub po važnosti brzo će skliznuti u nižu diviziju, jedno vreme plesati kao jo-jo u dečačkim rukama između elite i drugog kvalitativnog ranga, da bi negde na dvadesetu godišnjicu Vemblija, kada je ser Aleks Ferguson spremao svoju labudovu pesmu, Kristalna Palata bila spremna za paramparčad. Ukratko, mirisalo je na katastrofu, a onda...

Male >> Pročitaj celu vest na sajtu MozzartSport.com << su to utakmice koje menjaju fudbalsku istoriju, male samo naizgled, u stvari velike i značajne kao onaj leptir koji mahne krilima tek toliko da negde u Japanu jedan matematičar promaši sedmu cifru iza zareza i izvrši obredni harakiri; ima tih mečeva koje uzimate zdravo za gotovo, a oni odrede sudbinu čitavog jednog pokoljenja.

Jednu takvu utakmicu – a u stvari dve – odigrao je Alan Pardju pre ravno 25 godina. Plavušan koji je izgledao kao da je iz nekog boj-benda, sadašnji menadžer Kristal Palasa, mogao je, skupa sa svojim prijateljima da nam otkrije jednu alternativnu realnost, u kojoj svet nikada dobro ne upozna izvesnog Aleksa Fergusona.

Bio je Vembli, bilo je finale FA Kupa, jedinog kup-takmičenja koje i danas ima smisla (a tada se još merio barabar sa titulom prvaka), i Palas je igrao svoje prvo – ispostaviće se, dosad i jedino – finale u istoriji. To kako su momci sa Selhursta uopšte došli do Vemblija bila je priča za sebe: u septembru ih je neprikosnoveni Liverpul, u pohodu na svoju poslednju Ligu, oprao sa 9:0, ali narednog proleća upravo će Pardju dati gol Crvenima u produžetku za neverovatnih 4:3 i kartu za dobri, stari, impozantni Vembli.

Tamo ih je čekao Mančester Junajted. Old Traford je bio daleko od bilo kakvog “Teatra snova”, tek uzgredna pozornica s koje su različiti treneri godinama pokušavali da uklone prašinu i patinu, i nikome to nije polazilo za rukom. Nije ni Škotlanđaninu što je sa Aberdinom činio čuda, i bila je javna tajna u fudbalski i geografski izolovanoj Engleskoj da će poraz u finalu FA Kupa, protiv Kristal Palasa, biti znak da se i Fergusonu prikači epitet gubitnika, da i on podigne radnu knjižicu kod sekretarice i bude proglašen čovekom nedostojnim klupe i titule Meta Bazbija.

Kakav je to meč bio! Jedan od onih koji su se snimali i presnimavali godinama, sve dok se VHS kaseta ne istroši od premotavanja; sve najbolje što se steklo u britanskom fudbalu, i muška i srčana igra i tehnička pristojnost čije su odsustvo Ostrvljanima uvek spočitavali.

Jedanaest Engleza u dresu Palasa naspram 11 Britanaca koje je izveo zabrinuti i uzdrmani Ferguson, dva gola Marka Hjuza, jedan nesalomivog kapitena Brajana Robsona, savršeni kameo Ijana Rajta – onaj prvi gol, kada na zadnjicu pošalje dva igrača i plasira loptu ispod golmana uspevaće da replicira samo Pol Gaskojn, a nikada, na žalost čitave nacije, Ijanovi sinovi Šon i Bredli – spuštene štucne Džona Salakoa i prva postavka teorije koja će se dokazivati u naredne dve decenije, one da nije gotovo dok Škotlanđanin ne zapeva, pošto je Junajted izjednačio duboko u drugom produžetku, sve to davalo je novi podsticaj posramljenom engleskom fudbalu, posebno pred Svetsko prvenstvo u Italiji, gde će ih možda i nepozivanje Ijana Rajta koštati krune za kojom toliko pate...

Palas je posle tih 3:3 u ponovljenom meču imao snage samo za časnih 0:1, Aleks Ferguson je osvojio svoj prvi trofej i nikada više senka sumnje u njegove sposobnosti nije se nadvila nad Old Trafordom, a simpatični klub iz Londona propustiće svoju najveću priliku da onaj materijal iz imena makar nakratko pretvore u srebrninu...

Kristal Palas i Junajted zaista su pošli različitim putevima, ma slivovima od maja 1990. Tek šesti ili sedmi londonski klub po važnosti brzo će skliznuti u nižu diviziju, jedno vreme plesati kao jo-jo u dečačkim rukama između elite i drugog kvalitativnog ranga, da bi negde na dvadesetu godišnjicu Vemblija, kada je ser Aleks Ferguson spremao svoju labudovu pesmu, Kristalna Palata bila spremna za paramparčad: drugi bankrot za svega nekoliko sezona, oduzimanje bodova zbog neisplaćivanja igrača, rasprodaja podmlatka iz cenjene škole, sve je, ukratko, mirisalo na katastrofu.

Svega toga, i ponosa i bola i činjenice da je nekako zgrešio pravljenje imperije od Mančester Junajteda, i da je vreme da se onome leptiru sputaju krila i da se nauči pameti, mora da se setio Alan Pardju – sada sed, ali i dalje šarmantan, jedan od onih ljudi čiji izgled nimalo ne oslikava njihovu pravu prirodu; iza face profesora hemije u kakvoj srednjoj školi krije se opasan tip spreman da se pobije za svoje igrače ili za svoje ideale – i uoči Nove 2015. godine, kada je iz južnog Londona na krajnji sever, u Njukasl, stiglo pismo sa kartom u jednom pravcu i pozivom da se vrati pravoj ljubavi, pa neka bude što biti ne može.

Samo, nije to više onaj polu-amaterski kolektiv koji je na šmek drugarstva i na foru uspevao da se nosi sa jačima od sebe – ne, Pardju se vratio u jedan od najbolje organizovanih klubova u Engleskoj, koji napreduje sitnim koracima iz sezone u sezonu, iz meseca u mesec, svetli primer da može i drugačije...

Peta pobeda u prvih osam kola Premijer lige Kristal Palasa, sada pod Pardjuom – koji je navikao da ga redovno osporavaju, šta god da radi – i treće, makar do nedelje popodne, mesto na tabeli; to može da bude čudno samo onima koje nimalo nije zanimao čudesni uspon Kristal Palasa nakon teških dana od pre pet proleća...

“Orlove” sa Selhursta spasao je 2010. konzorcijum koji čine četiri biznismena, četiri velika navijača kluba, među kojima je najvažniji i najglasniji Stiv Periš. Milijarder sa frizurom Alana Pardjua iz 1990. godine, osnivač kompanije TAG, jedan od onih netipičnih bogataša nalik na Ričarda Brensona, orkestrirao je mudrim odlukama preporod Kristal Palasa: svake godine ekipa je završavala na boljem mestu na tabeli nego prethodne, svake godine suficit u kasi je bio sve veći, a knjigovođa sve deblji i zadovoljniji; sada se ne krije da je cilj izlazak u Evropu, a onda će Pardju već znati kako dalje...

Vaskrs ovog kluba, tako vidljiv u subotu u ranom terminu Premijer lige, kada je razmontiran Vest Bromvič Albion uz spektakularnu partiju Vilfreda Zahe – kojeg će upravo Ferguson, i eto još jedne dodirne tačke sa Junajtedom, svojevremeno označiti kao budućeg velikog igrača – i standardno sjajan učinak Kabaja, Pančona, Bolasija, sistem u kojem se zna šta ko radi i koji neguje jedan od lepših, poštenijih i efikasnijih pristupa igri, u stvari je duboko poučna storija o tome kako se zaista pravi jedan klub. Ili stari diže iz pepela, svejedno. Ne veštački, već odozdo, od dece i ljudi koji žive za njegove boje i pevaju njegove pesme (Palasova je “Glad All Over” Dejva Klarka, trominutnog čuda za jedno leto koje je uspelo da 1964. svrgne čak i Bitlse sa prvog mesta top-liste!)...

To je primer koji nedostaje i srpskom fudbalu – pomislićete na Čukarički, možda, samo što je poslovanje Palasa neuporedivo transparentnije i bez ikakve stihije – ali mnogo više svetskom, kojeg su okupirali sumnjivi biznismeni i loše gazde spremne da tim odbace čim im dosadi, kao što dete uništi igračku, kao što sita svinja prevrne korito...

Loše gazde su one koje iz mraka vuku konce i nude neke tajne ugovore, oni koji ruše sve pred sobom da bi, kao onaj nesretni ratni gradonačelnik Trebinja, napravili “još ljepši i još stariji Dubrovnik”, drugi poštuju grad, njegove stanovnike i njihove želje, a kakav je to grad, ili deo grada, bez duha i fudbalskog kluba za koji diše...

To je tajna smesa zbog koje je Palas hit ove nikad ujednačenije i nikad luđe Premijer lige – valjda ni oni koji je već oplakuju zbog nekoliko poraza u Evropi ne mogu da poreknu da je najbolja zabava upravo tu? – i zbog koje je budućnost brižljivo negovanog kristala svetlucava i optimistična.

Baš tu će biti mnogo posla za Alana Pardjua. On zna da se prošlost nikako ne može promeniti, ma koliko da premotavate VHS na kojem preciznim rukopisom piše “Palas-Junajted 3:3”, zna i da nema više Aleksa Fergusona da mu otme mesto na najvećoj pozornici i osudi ga na prosečnost, ali još bolje zna da budućnost često zavisi od samo jedne utakmice, male samo naizgled, u stvari velike i značajne kao onaj leptir koji mahne krilima.

I ne bi Pardju imao ništa protiv da ta utakmica bude, recimo, baš 31. oktobra, kada će na Selhurst park, možda u borbi za drugo ili treće mesto na tabeli, doći Mančester Junajted...

Piše: Marko Prelević, urednik magazina Nedeljnik i kolumnista portala MOZZART Sport
Pogledaj vesti o: Manchester United,   London

Nastavak na MozzartSport.com...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta MozzartSport.com. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta MozzartSport.com. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.