Tihomir Stanić: Zlo Jasenovca ne sme se prespavati

Izvor: Večernje novosti, 25.Jan.2015, 21:59   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Tihomir Stanić: Zlo Jasenovca ne sme se prespavati

BEZ najava i medijske pažnje, pomalo inkognito, Tihomir Tika Stanić, glumac i producent, snimio je u Austriji, kao reditelj, prve kadrove dugo najavljivanog igranog filma "Jasenovac". - Bili smo u Insbruku, gradu u kome je 1891. rođena Diana Obekser Budisavljević, Austrijanka koja se udala za Srbina Julija Budisavljevića, profesora Medicinskog fakulteta i osnivača Hirurške klinike u Zagrebu, s kojim je 1919. stigla u Hrvatsku. To je žena koja je prevarila ustaški sistem NDH - iz logora smrti >> Pročitaj celu vest na sajtu Večernje novosti << Jasenovac uspela je da spase oko 12.000 uglavnom srpske dece, sa Kozare, Korduna, iz hrvatskih i bosanskih sela. Sa ekipom filma bile su Brigita Knežević i Jelena Buhač Radojčić, koje su kao devojčice spasene u ovoj akciji, a danas su 80-godišnjakinje. * O herojstvu Diane Budisavljević se doskora malo znalo... - Bili smo na njenom grobu u Insbruku. Ona se nakon smrti muža vratila u rodni grad, i tu je preminula 1978. Jugoslavija je zaboravila, zaboravili su je Srbi i Hrvati, za nju nikada nije čuo ni najveći broj dece koja su zahvaljujući njenoj akciji preživela ustaške logore, njeno ime nije bilo ni u jednom udžbeniku istorije, dok je bila živa nije dobila nikakvo priznanje, a to što je ona uradila niko nikada i nigde nije uradio. Delatnost Diane Budisavljević tokom 1941. i 1942, i ljudi koji su joj u tome pomagali, spadaju u red onih paradoksa, ili bolje da kažemo čuda, zbog kojih ljudsko ponašanje, kao i sam život, ostaju najveća tajna. * Sudbina Diane Budisavljević mogla bi da se ispriča iz različitih političkih i istorijskih uglova, ali i iz one lične, intimnije vizure. Na čemu vi insistirate? - Diana je žena koja pripada svim istorijama, jer je njena sudbina priča o ljudskoj savesti i hrabrosti. U ustaškom režimu bila je strankinja udata za Srbina, i mogla je da nađe brojna opravdanja da okrene glavu od strašnih događaja i da ne učini ništa. Ona je ipak izabrala da rizikuje, da ugrozi svoj život i život svoje porodice kako bi pomogla drugima. Taj ljudski gest je ono što fokusiram u filmu, ali kroz autentičnu priču o dvema devojčicama koje su spasene u Dianinoj akciji. * Kojim ste se sve dokumentima koristili u pisanju scenarija, koliko ste sarađivali sa istoričarima?ZANIMA ME FILM, NE POLITIKA * DA li postoji strah da će film kao što je "Jasenovac" neko uvek analizirati kroz dnevnu politiku ili propagandu? - Ne razmišljam o tome, jer se ne bavim nikakvom politikom. Do sada sam kao producent, i delimično kao scenarist, radio nekoliko filmova da bih se osposobio za temu Jasenovca. Poslednji od njih je antiratna drama "Top je bio vreo", koja je trenutno u bioskopima i ima izuzetno malo gledalaca. Ali, sudbina tog filma umnogome je zavisila i od komisije koja je odlučila da srpski kandidat za ovogodišnjeg Oskara bude film "Montevideo, vidimo se", jer u njoj, između ostalih, sede i vlasnici bioskopa i distributeri, kojima "Montevideo" donosi ogroman prihod jer ima ogromnu gledanost. Pažnja i domaće i svetske javnosti koju bi dobio film "Top je bio vreo" već time je bila uskraćena. Ali, to je trenutno stanje u našem društvu, ono će se promeniti, a film ostaje. Ako ima kvalitete, s vremenom će dobiti satisfakciju. - Postoji veliki tim stručnih ljudi s kojima se i dalje konsultujem, tu su i dokumenta Državnog arhiva Hrvatske, Muzeja genocida u Srbiji i Republici Srpskoj. Moj profesor ruskog jezika iz Kozarske Dubice Simo Brdar bio je kustos u Jasenovcu uoči izbijanja rata devedesetih godina, i lično je spasao tu arhivu. Tu su i istoričari Zoran Milekić i Gavro Burazor, dramaturškinja Staša Petrović, a ovih dana bio sam u Pakracu, kod episkopa lipljanskog Jovana Ćulibrka, koji predstavlja Odbor za Jasenovac pri Srpskoj pravoslavnoj crkvi. * Gde je tu vaše lično iskustvo? - Dug je spisak živih svedoka tog vremena koje poznajem, odrastao sam na dvanaest kilometara od samog logora Jasenovac, i celo moje detinjstvo obeleženo je pričama iz tog perioda. Moja majka je radila u prodavnici, i pošto u okolini nije bilo kafane, ljudi su dolazili da tu provode vreme, iako je pisalo da je u prodavnici zabranjeno piti i pušiti. Dominantna tema svih tih priča bila su iskustva iz Jasenovca. Ali, ja sam izabrao da priču o zločinu ispričam govoreći o dobru, kroz Dianu Budisavljević i ljude koji su joj pomagali, kao što su profesor Kamilo Bresler, koji je radio u Ministarstvu za socijalna pitanja NDH i bio ključna ličnost i veliki heroj te akcije, Jana Koh, Dragica Habazin, i mnogi drugi. Duboko verujem da zlo uvek pobede neki veliki, dobri ljudi od savesti, a nikako neko drugo zlo. * Imate li i lični "dug" prema ovoj priči? - Imam dug prema mom detinjstvu i mojim dečjim strahovima, prema svim velikim, hrabrim, moćnim ženama, počev od moje majke Grane, pa do onih koje sam upoznao u životu. Imam moralni dug prema stradalim i preživelim logorašima Jasenovca, prema mom bratu Bogdanu koji se vratio iz Engleske da mi pomogne da napravimo ovaj film, pa se u međuvremenu razboleo i umro. * Šta su najveće opasnosti kada se rade tako delikatne i ozbiljne teme koje se zasnivaju na istorijskim činjenicama? - U umetnosti najveći strah jeste onaj od neuspeha. Ja ću režirati samo ovaj film, nemam ambiciju da budem reditelj, jer sam na neki način preuzeo tu odgovornost prema preživelim logorašima. Postoje tu još gomile strahova - od zla koje na kraju krajeva uvek iskrsne kada je čovek suočen sa tako monstruoznim svedočanstvima, do straha od odgovornosti prema temi. Ali, kad shvatite da ne morate da ispričate sve, nego samo malu, običnu priču o dvema devojčicama čije su se sudbine u jednom trenutku spojile u logoru, čiji su životi onda otišli u različitim pravcima, pa su se sedamdeset dve godine kasnije opet srele, ovog puta na grobu Diane Budisavljević u Insbruku, onda ova priča postane uzbudljiva i inspirativna, kao i svaki drugi kreativni projekat. * Kako to komunicira sa našim vremenom i time kako danas živimo? - Lako je naći opravdanje za obamrlost i indolenciju, kao što mi stalno imamo "alibi" da malo toga zavisi od nas samih, da nam je mnogo teško, da je sve na društvu, na državi, političarima, vlasti, sistemu, Zapadu, kapitalu ili već ne znam čemu. To su fraze, takva opravdanja ne čine slobodnog čoveka, i ne pomeraju naš život, nego stalno tapkamo na nekom nultom mestu. A u suštini, svaki pojedinac može da ostvari sve što želi, čak i ono što mu se čini nemogućim, jer je i nemoguće, kao što vidimo na milionima primera, uvek moguće. * Šta je ono što nama kao ljudima najviše nedostaje? - Mogu da govorim samo o sebi - kao pozorišni glumac često sam žrtvovao ono što se zove karijera, zarad borbe za sopstvenu slobodu. Devedesetih godina nije mi se dopalo u kom pravcu je išao Atelje 212, pa sam dao otkaz. U tom trenutku imao sam malo dete, ženu koja je još studirala, nisam imao stan i nikakve izgleda da preživim. Pa sam preživeo nekako. Lično osećanje slobode bilo mi je važnije od svih drugih privilegija koje bih trenutno imao, i koje su u stvari privid. * Stvarnost je pokazala i neprestano nam iznova pokazuje da se ljudi ovde najteže odriču upravo privilegija? - U skorijoj istoriji imali smo primere onih koji su bili obožavani, imali apsolutnu moć, a na kraju je njihov život ličio na grotesku. Nije mi jasno kako ljudi to ne vide, i kako tako olako poveruju, čim dobiju neku funkciju, makar i simboličnu, da su postali gospodari i da će to trajati večito. A ništa u životu ne traje večno, osim umetnosti i lične slobode za koju se čovek sam izbori.TUĐA PATNjA I CIVILIZOVANO DRUŠTVO * FILM koji snimate je priča o moći pojedinca u odnosu na svaki sistem, svaku politiku, sve okolnosti, pa i one ratne, priča da svet počiva na savesti i individualnim gestovima? - Diana Budisavljević je u jednom totalitarnom ratnom režimu odlučila da živi i da se ponaša po svojoj savesti i po pravilima civilizovanog društva u kome funkcionišu solidarnost i institucije. Takvim stavom uspela je da prevari i da zbuni čak i sistem koji je bio ustaški. To me podseća na Beketovog "Čekajući Godoa", gde sam igrao Vladimira. Postoji jedan veliki i značajan monolog koji počinje rečenicom: "Da li sam ja spavao, dok su drugi patili?" To je pitanje koje sebi i privatno postavljam već decenijama, i voleo bih da svi moji poduhvati na polju umetnosti i kinematografije gledaocima uvek postave to pitanje. Priča o akciji spasavanja kozaračke dece isto je pitanje - ti ljudi mogli su da "prespavaju" to vreme, mnogi od njih osim savesti i potrebe da pomognu drugima nisu imali drugih motiva.

Nastavak na Večernje novosti...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Večernje novosti. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Večernje novosti. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.