Izvor: Politika, 31.Jan.2015, 10:19   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Šta sve ne smeš kad kupiš sliku

Umetnička slika je i nakon prodaje – i dalje autorsko delo, a to znači da na tom delu autor i dalje ima zakonom priznata moralna prava – da ne dozvoli njeno sakaćenje ili uništenje

Kako i da li umetnik može da zaštiti svoje delo koje se od njega otkupi za neku javnu kolekciju? Može li da zaštiti svoja prava i da predupredi da se novi vlasnik ponaša prema tom delu kao prema bilo kojoj svojini?

Ova pitanja postavili su nam umetnici isprovocirani slučajem slike >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << umetnice Marije Dragojlović koju je svojevremeno otkupio hotel „Hajat”, a prodajom hotela novom vlasniku slika je sklonjena u depo i vidno oštećena. Kao što je „Politika” pisala Marija Dragojlović je posle tužbe protiv „Hajata” najpre dobila spor na Vrhovnom sudu, a potom, posle žalbe, Apelacioni sud preinačio je presudu u korist hotela „Hajat”.

Pitanja koje su nam i neki čitaoci postavili svodila su se na uverenja da nema mesta tužbama, jer ako neko kupi umetničko delo, on je tada vlasnik i kako su mnogi rekli „može s tim da radi šta hoće”.

Da li je to baš tako, objasnio nam je Vladimir Marić, pomoćnik direktora Zavoda za intelektualnu svojinu Srbije. On kaže da je ovde reč o razrešenju sukoba prava svojine i autorskog prava. Oba prava postoje na umetničkoj slici.

I kao što neko ima stan kao svojinu, pa ima pravo da njime „raspolaže”, da ga okreči, proda, izda, tako je i umetnička slika autorsko delo nad kojim određena ovlašćenja imaju i autor i vlasnik slike.

– Ovlašćenja koja čine autorsko pravo su moralna ovlašćenja i imovinska ovlašćenja. Moralna ovlašćenja štite autorovu čast i njegov stvaralački ugled, a imovinska štite ekonomske interese autora u odnosu na delo koje je stvorio. Razlika je, međutim, u tome, što su imovinska prava prenosiva, a neimovinska (moralna) su neprenosiva. Slikar može da prenese na drugoga pravo da napravi kopiju njegove slike (na primer da je fotografiše, napravi razglednicu i prodaje je kao takvu), ali ne može da prenese na drugoga pravo da bude priznat kao tvorac te slike – objašnjava Vladimir Marić.

Jedno od moralnih prava autora, koje je neprenosivo i koje ne zastareva, jeste i pravo autora da zaštiti integritet svog dela i „da se suprotstavlja izmenama svog dela od strane neovlašćenog lica” kako predviđa Zakon o autorskom i srodnim pravima.

– Ovo je nesporno sve donde dok je delo u posedu autora. Kada neko kupi sliku onda taj kupac ima svojinu i prema Zakonu o osnovama svojinsko pravnih odnosa može sa tom slikom da „raspolaže”.Umetnička slika je, i nakon prodaje – i dalje autorsko delo, a to znači da na tom delu autor i dalje ima zakonom priznata moralna prava, pored ostalog i pravo da ne dozvoli njene izmene, sakaćenje ili uništenje – objašnjava Marić. On podseća na Bernsku konvenciju koja jasno kaže da čak i kad autorsko delo postane nečija imovina, autor zadržava pravo da spreči sakaćenje svog dela, ako to ide na štetu njegovoj časti i ugledu.

– Racio rešenja iz Bernske konvencije sastoji u potrebi jače zaštite autora koji su neretko slabija ekonomska strana u sporu – naglašava Marić.

Naša zemlja je potpisnik Bernske konvencije.

Valjalo bi da slučaj Marije Dragojlović, odnosno, preinačenje presude u korist „Hajata”, kada je slika nađena oštećena ostane presedan. Jer slični slučajevi u sudskoj praksi rešavani su u korist oštećenih umetnika.

Jedan od primera je presuda Okružnog suda u Beogradu iz 1996. godine i presuda Vrhovnog suda Srbije iz 1997. godine.

Autor (ime se ne spominje) je prodao sliku koja je po ugovoru sa budućim vlasnikom i arhitektom postavljena u lokalu. Renoviranjem prostora, novi vlasnik je bez saglasnosti autora rastavio sliku na tri dela i isekao deo na kome se nalazio potpis autora čime je, kako piše u presudi „izvršio povredu moralnih autorskih prava radi čega je dužan da naknadi štetu. (...). Zakonom o autorskom i srodnim pravima je predviđeno pravo autora da se usprotivi svakom deformisanju, sakaćenju, ili drugom menjanju dela (...). Vlasnik može tim delom raspolagati i u određenim granicama, ali on ne postaje autor već samo vlasnik dela, tako da na tom delu stiče određena imovinsko pravna ovlašćenja, ali ne može steći i moralno pravna ovlašćenja koja pripadaju isključivo autoru”, piše u presudi.

Možda je ipak najsigurnije za same umetnike ono što savetuje advokat Dušan Stojković koji kaže:

–Autori imaju pravo na zaštitu na osnovu samog zakona, ali da ne bi razmišljali, sve što žele i što im je važno bi trebalo da izričito navedu u ugovoru i tako ne dozvole da tumačenja zakona ili nedorečenost sudske prakse dovode u pitanje primenu njihovih autorskih prava.

-----------------------------------------------

Andrićev prekor

Zakon priznaje autoru mogućnost da zabrani izlaganje svog originalnog umetničkog dela od strane zakonitog vlasnika tog dela. Zakon, međutim, ništa ne kaže da li vlasnik dela može to delo da uništi, kaže Marić i dodaje:

– Ako autor može da zabrani „izlaganje svog dela” koje je prodao, onda mu se mora priznati i pravo da zabrani uništavanje svog dela. Jer i jedno i drugo – i zabrana izlaganja i zabrana uništenja dela imaju isti cilj, a to je da se zaštiti čast i ugled autora. Na primer, autor je kao mlad slikar prodao jednu sliku, ali je vremenom kao umetnik sazreo i ne želi da se ta slika više izlaže u javnosti. Podsećam da je Ivo Andrić jednom beogradskom publicisti jako zamerio što je ovaj u jednom mesečniku objavio neke od Andrićevih prvih pesama. Rekao mu je: „Vi hoćete da pokažete kako su i ugledni pisci jednom posrtali i tražili svoj put. To nije red.”

Marija Đorđević

objavljeno: 31.01.2015.

Nastavak na Politika...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Politika. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Politika. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.