Simpozijum „Terra“ u Kikindi:  Treba naučiti raditi s glinom, a ne protiv nje

Izvor: Blic, 30.Jul.2015, 16:13   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Simpozijum „Terra“ u Kikindi: Treba naučiti raditi s glinom, a ne protiv nje

Šestoro vajara koji su ove godine mesec dana radili na 34. međunarodnom vajarskom simpozijumu skulpture „Terra “ u Kikindi već peru ruke od gline. Kolonija se završava i ono što su napravili ostaviće da se suši u ateljeu jedinstvenog prostora stare ciglane.

Za godinu dana, kada početkom novog jula počne nova „Terra“ neki od njih videće konačan izgled i formu svog rada. Proces sušenja i pečenja gline je dug, pa će svaka skulptura biti manja, možda, čak i za >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << deset odsto.

Kikinđanka Miroslava Kojić prve skulpture od terakote na ovom istom mestu pravila je pre 33 godine. Njen suprug, osnivač „Terre“ Slobodan Kojić tada joj je rekao da će je, možda, pozvati ponovo za deset godina, ako kolonija toliko potraje.

- Pozvao me je posle 33 godina. Nismo verovali da će „Terra“ postati ono što je danas. Nismo ni imali iskustva u radu sa terakotom, tehnologija izade bila nam je

Sećanje na avion F 17

Radoš Antonijević napravio je skulpturu koja podseća na kupolu aviona F 17, evocirajući sećanje na tu letelicu. Uradio je i model koji izgleda kao kamenčić  donet sa meseca početkom sedamdesetih godina prošlog veka.

nepoznata. Moja prva velika skulptura sušenjem se polomila. Tada smo naučili da moraju da se prave šuplje skulpture – sa smehom se prisetila Kojićeva.

- Raditi sada je pesma. Nema forme koja se sada ne može izvesti u terakoti – uporedila je „Terru“ nekada i sada.

Danas svaki umetnik ima pomoć iskusnih vajarskih šegrta, poput Milana Ramajia. On zna kako se glina mesi, slaže, suši, peče, kako diše. A baš to je važno preneti svakom umetniku, jer se na ovoj koloniji samo jednom može biti učesnik.

- Za „Terru“ sam čuo od jednog istoričara umetnosti u Ženevi i preporučio mi je da obavezno dođem, ako imam priliku. Sada znam da je ovo pravo mesto za mene. Prvi put mogu da pravim veliki format u glini. Danima sam radio na merdevinama, jer sam pravio visoke terakote. Glina je živ materijal, menja se, lukava je, ima svoje veštine pa je rad  s njom nekada i naše međusobno rvanje. Jedna skulptura htela je da mi padne. Treba naučiti raditi s glinom, a ne protiv nje. Ovo je značajno iskustvo za moju karijeru - kaže Nikola Zarić iz Švajcarske.

Njegove impresije najtačnije svedoče o posebnosti „Terre“ jer, inače, nikada ne ide na vajarske kolonije.

- Ako mi se bude dalo, rado bi se vratio – rekao je.

Za Radoša Antonijevića sa Fakulteta likovnih umetnosti u Beogradu, kikindski simpozijum nije sasvim nepoznat, ali se sada, ipak, iznenadio uslovima u ateljeu.

- Uglavnom radim velike formate, u kamenu, metalu i drugim materijalima. Iako se modelacija svake skulpture kod nas najčešće radi u glini, kikindska je specifična.

Kod skulptura ne postoji unutrašnja konstrukcija od metala koja bi pridržavala masu, već se sve vreme zidaju oblici kako bi se očuvao unutrašnji prostor neophodan za sušenje, ali i da bi celokupan komad bio lakši. Ovde se vajar mora prilagoditi oblicima koji odgovaraju tom materijalu – rekao je Antonijević.

Na koloniji su ovog jula bili i Soni Agraval iz Indije, Sara Berti iz Italije i

Milorad Panić iz naše zemlje. Na „Terri“ je do sada učestvovalo oko 200 vajara iz celog sveta koji su u fundusu ovog simpozijuma ostavili ostavili više od 1000 skulptura.

Najviše se još uvek nalazi se na otvorenom prostoru pored ateljea i dogodine bi trebalo da budu preseljena u manjež nekadašnje kasarne gde će biti muzej „Terra“.

Nastavak na Blic...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Blic. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Blic. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.