Izvor: Blic, 10.Dec.2016, 23:13   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Priča o divljem šamanu iz auto-prikolice i njegovom bendu

Ne želim da budem ni rok, ni hip-hop, ni alternativa, ništa od svega toga… Ne želim da budem pank, želim samo da ja budem ja, sumira Igi Pop više od pola decenije bavljenja muzikom u "isleđivanju" pred kamerom iza koje mu je prijatelj Džim Džarmuš, u dokumentarcu "Gimme Danger" o bendu Studžiz.

Dok su organizatori na Vudstoku pravili festival koji 1969. označio kraj Leta ljubavi, u Njujorku je "Elektra" objavila prvi album Studžiza. Nasuprot igrarijama dece cveća, >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << četvorka iz En Arbora donosila je sirovu, ogoljenu istinu o beznađu, nepristajanju, prljavštini i frustracijama iz gradova, stav, energiju i nihilizam. Sve to podvučeno zvukom presa iz detroitskih čeličana.

Džim Osterberg tad ima tek 22, nadimak Igi iz "The Iguanas" i nešto iskustva sa soul i bluz bendovima, a braća Ron i Skot Ešton i njihov komšija Dejv Aleksander godinu, dve manje. Producent je Džon Kejl ("Velvet andergraund"), a album je snimljen za dva dana. Dobro, i noć u hotelu "Čelzi", kad su, ni iz čega, napravili još "Real Cool Time" i "Not Right" da bi ispunili kvotu za album, jer su dan ranije slagali da imaju još pesama. Te dve prvi put su ucelo odsvirali na snimanju. Tako ih čujemo i na albumu.

Prvenac je dočekan podeljeno. Detroitski "Krim" ih je slavio, a čuveni "Roling Stoun" ustvdio je da su "samo drogirani lenjivci koji prave dosadnu i depresivnu muziku za dosadne i depresivne ljude". Kritičari su propustili da primete smer iz kog će izrasti pank.

Igi i drugari od početka su znali kakvu muziku hoće. Slušali su, slično članovima MC5, bratskog benda iz Detroita, i rokenrol i fri džez. Upitan za omiljene muzičare, Ron Ešton naveo je Stonse, Dorse, Hendriksa, Koltrejna i Faroa Sandersa.

Igi je neko vreme bio bubnjar i pevačima "Motauna", ali i čikaškim bluz majstorima.

- Primetio sam kod tih crnih tipova da im njihova muzika kaplje ko med s prstiju. Zaista detinjasto čista i zavodljiva u svojoj jednostavnosti. Shvatio sam i da me ti tipovi bitno prevazilaze, da je to što rade njima toliko prirodno i da bi bilo smešno da pokušavam da ih kopiram, što su beli bluz bendovi uglavnom radili - objašnjava Igi Pop.

U filmu kaže uz osmeh da je seo na obalu, zapalio prvi džoint i shvatio da - nije crnac. Tad je odlučio da se vrati u Detroit i napravi svoju muziku. Ona mu je "već bila u glavi".

Iako solidan bubnjar, kaže i da mu je bilo dosta toga da na sceni "stalno gleda u zadnjice", pa je rešio da postane pevač. Biografi pišu da je zapravo takvu odluku doneo nakon što je video nastup Dorsa. To što je nesputani Morison radio na sceni, pomislio je Igi, to je čista sloboda. I on je to želeo.

Kada ga je, mnogo kasnije, "Rolingston" pozvao da napiše tekst o nekom velikom muzičaru, Igijev izbor bio je - Bo Didli. Potcrtao je kvalitete kakvi se mogu naći i kod Studžiza: snagu jednostavnosti i iskren stav.

Voditelj emisije koju je gledao kao dečak, dok je s roditeljima živeo u auto-prikolici, pozivao je decu da mu pišu, ali da "sve kažu sa 25 reči". "To mi se uvrtelo zauvek”, kaže Igi. Ali te reči moraju da gađaju pravo u metu. Kao u "No Fun", za šta je jednom rekao da je nastala po ugledu na Kešov "Walk The Line".

A reči "I Wanna Be Your Dog" posledica su toga što je, kaže, pogrešno čuo reči bluza "Baby, Please Don’t Go". Sve pesme Studžizi su potpisivali zajedno, a prihode delili na ravne časti. "Kao komunisti".

Nema benda da ga je makar okrznuo pank, a da tu pesmu nije svirao. Ali nikome to nije zvučalo kao Studžizima.

Igi nije hteo da bude pesnik, nego šaman. "Muzika me potpuno obuzima… Niko ne zna gde će se to završiti", objašnjavao je zašto se ponaša tako divlje, seče se, izaziva publiku … Nekad se sve završavalo kao na fotografiji gde poput (anti)Hrista po vodi hoda po rukama publike. Ali češće u kaljuzi na dnu dionizijskih fešti.

Kada je Deni Filds, budući menadžer Ramonsa, pokušao Studžizima posle albuma "Fun House" da produži ugovor i za treći, šefovi "Elektre" u novim pesmama "nisu čuli ništa". Ali Dejvid Bouvi nije bio gluv. Upitan kako vidi svoj uticaj na bendove nakon njega, Igi je sažeo odgovor: "Pomogao sam da šezdesete budu izbrisane". Bouvi se na to zacenio od smeha.

Pročitajte još:

Stotine hiljada ljudi duguju Bouviju, a pre svih Igi Pop i Lu Rid. Ali to je već druga priča. Bez Bouvija ne bi bilo ni albuma "Raw Power", na kojem je debitovao gitarista Džejms Vilijams, a mnogi će ga zvati remek-delom.

U međuvremenu je počeo raspad Studžiza. Ne samo zbog droge.

Dejv Aleksander je bizarno umro, Ron Ešton svirao je sa kojekim, a Skot je taksirao. Igi je snimio nekoliko dobrih albuma, ali je, ruku na srce, i pravo da snima loše albume često koristio. A Vilijamson je gitaru zamenio računarima u Silicijumskoj dolini.

Zahvaljujući filmu "Velvet Goldmine" (1999), preživele Studžize okupio je Majk Vat ("Minjutmen") i priključio im se na basu na turneji u novom milenijumu.

Priča o Studžizima može se ispričati na mnogo načina. Džarmuš je odabrao takav da oni koji tek otkrivaju bend čuju mnogo šta bitno, a fanovi uživaju u snimcima, animacijama i duhovitim opaskama Igija i preživelih savremenika.

Zavaljen u fotelju, Igi pred Džarmušem punog srca (napalma) može da pogleda snimak ulaska benda u Kuću slavnih. I da kaže onim bahatim bogatim klincima što su mu ljuljali auto-prikolicu: "Pobediću vas, kad-tad". I pobedio je.

Nastavak na Blic...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Blic. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Blic. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.