Krivica onih koji su ćutali

Izvor: Danas, 06.Jul.2015, 11:04   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Krivica onih koji su ćutali

"Kada je Ginter Gras 1999. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost, svi su govorili da je ovo priznanje stiglo prekasno. Gdanjska trilogija (koja je nastajala između 1959. i 1963. godine) odredila je Gintera Grasa kao pisca. Sve ono što je usledilo zatim bilo je u senci ova tri romana", kazala je Nikolina Zobenica, šef Odseka za germanistiku na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, na početku razgovora o nedavno preminulom piscu u okviru novog izdanja Laguninog književnog kluba. >> Pročitaj celu vest na sajtu Danas <<

"Limeni doboš", "Mačka i miš" i "Pseće godine" odredili su teme kojima je ovaj književnik nastavio da se bavi i u svojim kasnijim naslovima - teme koje pre svega vode nazad u svet njegovog rodnog grada Gdanjska, koji se na nemačkom zove Dancing. Ovaj grad je za njega uvek ostao simbol sveta kojeg više nema.

Ove tri knjige, koje se bave iskustvom Nemačke u Drugom svetskom ratu i kritikom nacizma, kod nas je ponovo objavila izdavačka kuća Laguna, a u romanu "Pseće godine", u prevodu sa nemačkog Ivana Ivanjija, Grasovog dugogodišnjeg prijatelja, nalazi se čak i napomena samog Grasa u kojoj se nemački nobelovac radovao novim generacijama čitalaca kod nas: "Veoma me je obradovalo to što su posle isuviše dugačkog prekida, moje knjige ponovo našle izdavača u Srbiji. Možda je snaga književnosti baš u tome. Ona ume da savlada i podugačko vreme tišine, i da posle nje, uprkos svim smutnjama, ponovo podseti na sebe."

- Gras je tokom pisanja izmišljao nove reči i jezik. Koristio je dijalekte. NJegove knjige je bilo jako teško prevoditi. Jednom prilikom sam ga u pismu upitao kako da prevedem jedan pasus, jer ga ne razumem. Odgovorio mi je da ga sada ne razume ni on sam, da mu se čini da je aludirao na Hajdegera, ali da je najbolje da brišem taj deo. Pažljivi čitalac primetiće da fali nekoliko rečenica u mom prevodu "Psećih godina" - kazao je Ivanji, koji za Grasa kaže da je u nemačkoj literaturi preuzeo štafetnu palicu od Tomasa Mana, koji ju je nosio u prvoj polovini 20. veka.

Andrej Ivanji, novinar nedeljnika Vreme, imao je priliku da zahvaljujući prijateljstvu svoga oca sa Grasom, uradi intervju sa ovim velikim piscem, za koji se kasnije ispostavilo da će biti poslednji razgovor koji za neki medij dao slavni nobelovac. On je istakao da je tom prilikom, u novembru prošle godine, posetio njegovu kuću, do koje je teško doći, budući da je poslednja u selu.

- To je skromna i neupadljiva kuća. Kada uđete u dvorište laje pas koji, čim mu priđete bliže, poželi da se mazi. Ništa ne ukazuje na to da tu živi jedan nobelovac. Kada sam ušao unutra, na stolu su se nalazili sveži vrganji koje je Gras malo pre toga ubrao - opisao je Ivanji svoja sećanja o susretu sa velikim piscem, koji je, kako je istakao, sebe uvek doživljavao kao književnika i grafičara, budući da su za njega, crtanje i vajanje bile podjednako važne umetnosti koliko i pisanje. Prema njegovim rečima, Gras nije koristio mobilni telefon i internet, a dugo godina je pisao rukom, da bi kasnije prešao na pisaću mašinu.

Budući da je njegova književnost oduvek bila vezana za politiku, Zobenica je podsetila da je Gras jedan od prvih autora koji je u nemačkoj književnosti počeo da se kritički bavi pitanjem krivice svojih sunarodnika, ali ne samo onih koji su učestvovali u nacističkim zločinima već i onih koji su ih ćutanjem podržavali.

- Gras je pripadao generaciji koja je od 1959. godine počela da poziva svoje sugrađane na odgovornost. Da nije bilo toliko mnogo onih koji su ćutali o svemu što se događalo, ne bi Hitler mogao da učini sve što je učinio. Ta generacija učinila je sve da se njihovo društvo suoči s prošlošću - objasnila je profesorka.

Andrej Ivanji je dodao da je u njihovom razgovoru Gras ipak rekao da misli da je Nemačka daleko otišla u tom procesu, ali da to naravno nikada ne treba da se zaboravi. Kako kaže, on je smatrao i da je pisanjem okaljao svoje sopstveno učešće u jedinici Vafen SS, koje je trajalo samo poslednjih šest meseci rata, kada srećom, nije učestvovao ni u kakvim ratnim zločinima, ali i prećutkivanje istog godinama kasnije (Gras je tek u svojim memoarima "LJušteći luk" priznao istinu o svojoj prošlosti).

Kada je reč o njegovoj tajni, Zobenica je zaključila da je u njegovom slučaja pobedila književnost, iako se tada ponovo poteglo pitanje njegovog delovanja, kao i na početku njegove karijere kada su se njegove knjige prodavale "ispod tezge", te da se ispostavilo da ga svi cene kao pisca, šta god da misle o njemu kao čoveku.

Tema avgustovskog Laguninog književnog kluba, koji je tradicionalno zakazan za prvi petak u mesecu, biće knjiga Entonija Dora "Sva svetlost koju ne vidimo".

Nastavak na Danas...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Danas. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Danas. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.