Referendum za Eurokrem  

Tko je potpisao konstrukciju referendumskih stereotipa? Tko je naučio političku i medijsku kremu tako unisono baljezgati o eurokremu? To su prava pitanja i na njih treba tražiti odgovore. Nadajmo se da je došlo vrijeme da se i to počne činiti: odbijati mentalne okove koje je nepoznat netko konstruirao i prosuo među ljude, pomalo nalik načinu na koji su nekad španjolski osvajači kupovali >> Pročitaj celu vest na sajtu e-Novine << zemlju od američkih urođenika, prosipanjem staklenih perli

Dok su se u Hrvatskoj 'euroskeptici' i 'eurofili' borili oko jednako nedefiniranih Da i Ne, jedno je bitno pitanje, čini se, ostalo daleko van fokusa rasprave. To je pitanje krajnje jednostavno i glasi: što ova dva pojma – uvezena iz inozemstva prije par mjeseci – zapravo znače? Jer ako ne znamo što oni znače, a definiraju i diferenciraju dvije grupe ljudi koje su se nešto posvađale, kako onda znamo o čemu se zapravo vodila – kažu, povijesna – svađa? Prije nego što to pokušamo ustanoviti, potpisnik ovih redaka mora upozoriti čitatelja da će u nastavku biti podvrgnut manipulaciji stereotipima sasvim na razini one koju je primijenila političko-medijska krema Hrvatske. Vaš sud o smislu rečene rasprave – festivalu demokracije kako se svinjariju nazivalo – ovim će člankom biti formiran u skladu s autorovim željama, na jednak način na koji su, sukladno željama vladajućih, formirana spomenuta dva suprotstavljena tabora. Jedina razlika je u tome što ćete biti u mogućnosti promatrati vještu ruku masterminda nezavisnih medija dok vas uljuljkuje u uvjerenja koja zapravo nisu vaša. Počnimo, dakle.

Photo: tportal.hr

Referendum o eurokremu

Tvrdimo da se referendumska rasprava evidentno vodila oko eurokrema. Podsjetimo: eurokrem je jedan od prehrambenih brandova pokojne Jugoslavije, uz Podravkinu vegetu vjerojatno najvažniji. Spomen na njegov okus ponekad obuzme one koji su odrastali u osamdesetima, zajedno sa sentimentima bezbrižnog i nesvjesnog djetinjstva generacije koja nije imala kad pogledati dalje od vlastitog nosa. Ah kako je dobro bilo tada! Kako je jeftino bilo napraviti palačinke! Čovjek mora osjetiti vlažnu toplinu nostalgije kad se sjeti onih imitacija kristalnih čaša koje su nakon konzumacije eurokrema pretvarale svaku srednjeklasnu kuhinju u nešto ljepše i bolje. Samo je trebalo skinuti etiketu, ostrugati je alkoholom i savršena imitacija kristalne čaše ljeskala bi se na stolu. Zar nismo, dakle, već tada bili Europa ili barem njezina imitacija? Zar ta imitacija nije bila naša, autentična, pa već samim tim nešto više od puke imitacije? Zar nije ... zar nije Jugoslavija mogla preživjeti? Kao i eurokrem (ma kao i djetinjstvo, jer o njemu se radi cijelo vrijeme). Zar ona ne bi sama odumrla kao država i kao takva, dijalektički uskrsnuta u autonomno društvo, glatko uklizila u Europsku uniju?

Nadamo se da će čitatelj prihvatiti kako su ovo dosljedne pretpostavke, dobar temelj za raspravu. No evo još nekih:

Eurokrem je bio brand na zatvorenom tržištu, ako se to uopće moglo zvati tržištem. Vegeta, neglamurozna kakva jest, preživjela je upravo stoga što za cijenu ne daje ništa više od onoga što piše na kesici: začin hrani. Estetski viškovi koje nam je darivao eurokrem na istinski slobodnom tržištu bili bi iracionalni, poticali na rasipnost i samim tim oduzimali tržišnu nišu ostalim proizvođačima suvišnih artikala. Što se tiče palačinki, iracionalno je misliti da su one ikad bile jeftine. Tek sada, kada se socijalna pravda, to drugo ime za kukavičluk, svede na minimum, slobodni smo vidjeti koliko one zaista koštaju. A da su čaše pretvarale kuhinje u nešto ljepše ... treba li to uopće komentirati? Treba doseći europski standard i europske vrijednosti da bi se o takvom nečemu govorilo. Zašto imitirati Europu kad možemo biti dio nje? Uostalom, nismo li patili za njom i onda kad smo „brand" imenovali euro-kremom? I, Jugoslavija nije mogla preživjeti, jednako kao što čovjek ne može ostati dijete. Trebamo se stoga čuvati regresije u „balkansku uniju" (op.cit. Vesna Pusić), štogod to ona bila. Jer odlika je odraslog čovjeka da ne uzima slatkiše od svakoga.

Prihvati li čitatelj i ovu nisku argumenata kao razumnu osnovu za raspravu, to znači kako je manipulacija već počela uzimati maha. Sanjivo stanje u kojem se 'slažete' ili 'ne slažete' s nekom od ovih tvrdnji nije proizveo vaš autonomni um, nego mračno umijeće potpisnika ovih redaka. Jer ako vam se neki stav iz prve skupine svidio, automatski vam se nije svidio njemu suprotni stav iz druge. I, ako vas je volja raspravljati o tome da li je eurokrem bio nešto što smo imali, a izgubili, ili nešto što tek trebamo steći u carstvu prava, slobode i tržišne utakmice, onda ste propustili postaviti ispravno pitanje:"Što ova budala baljezga!?"

A sad ozbiljno...

Persiflažu na stranu, riječ je doista o baljezganju. Mlađi čitatelji nemaju sentimente nostalgičara kakvog smo gore skicirali, eurokrem je bio dobar, ali bilo je i bolje spize, a tko je htio kristalne čaše ionako bi ih kad tad dobio kao svadbeni poklon. To što netko veže svoj osjećaj vremena za prehrambeni proizvod, više govori o njegovoj nezrelosti nego o društvenoj stvarnosti predratnog doba. No jednako tako, kolika je tek budala onaj tko se zamara kvalitetom branda 'eurokrem'; onaj tko bi htio dokazati da taj proizvod nikad nije pokazao svoju vrijednost na otvorenom tržištu; onaj tko smatra da je socijalizam stvorio iluziju o cijeni palačinki i da ćemo se tek morati izboriti za pravo da ih jedemo. Obje skupine stavova su nepodnošljivo baljezganje istreseno iz rukava jedne osobe bez ikakvog javnog pedigrea.

Ali postoji nešto što bi sve to moglo učiniti važnijim nego što se čini. Naime, ako se čitatelji, zabave radi, jer je manipulacija završena, odluče podijeliti u dvije skupine, prema navedenim stavovima koji im se sviđaju ... ne bi li mogli te dvije skupine nazvati euro-fili i euro-skeptici? Nije li logično da ako branite eurokrem dopustite da vas netko nazove eurofilom, dok, ako ste suprotnog nazora, prihvatite da ste euroskeptik? Ako je odgovor 'da', a potpisnik ovih redaka ne vidi kako može biti drugačiji, onda je rasprava o eurokremu, osim u detaljima, strukturalno potpuno istovjetna referendumskoj raspravi o ulasku Hrvatske u Europsku uniju. Predmet rasprave je jednako nedefiniran, odnosno Unija je predstavljana s jednakom iscrpnošću i sentimentom kao da je bila riječ o eurokremu. Ona je povijesni, strateški cilj, kulturni zavičaj, Itaka u koju se Hrvatska vraća nakon stoljeća lutanja, izlaz s Balkana ... što ono još ... ah, da: ona će uvesti Reda, zaustavit će korupciju, studenti će moći studirati „inžinjerstvo" u Pragu (op.cit. propagandni spot HRT-a), „liberalizirat" će se...

Photo: radiosarajevo.ba

Potpisnik ovih redaka ne može se sjetiti niti jednog partizanskog filma, niti jednog redka iz „Bespuća povijesne zbiljnosti" pokojnog dr. F. „Strangelove" Tuđmana, koji je građane na tako besraman način pravio budalama. „Rasprava" je bila simulacija na principu obrtanja teza, tako da je svatko tko je iole postavio prava pitanja – a takvih je itekako bilo – automatski ubačen u tor euroskeptika. Jedino pravo pitanje stoga ostaje slijedeće: što su to euroskeptici i eurofili, i tko ih je izmislio? Jer očigledno nije riječ o zbiljskim ljudima, kao što shodno tome nije riječ ni o zbiljskim argumentima. Stvarni protivnici, kao i stvarni zagovornici, konačnog formalnog pristupanja nadnacionalnoj korporaciji svjesni su da je Hrvatska u nju inkorporirana već duže vrijeme. Riječ je samo o dovršenju formalnosti. I sada kad znamo da je festival demokracije bio rasprava o eurokremu, i čekamo da nam se uvede porez na zrak koji tako rastrošno dišemo, dobro je primijetiti koliko je kredibilitet političara tzv. ljevice zapravo bio isključiv utemeljen na nedostatku kredibiliteta i primitivizmu desnice. Dakle njihovo se poštenje moglo takvim nazivati isključivo na osnovi nepoštenja drugih, nikako uzeto samo po sebi. Fraza „svi su isti" nije tako banalna ako je se gleda u odnosu na konačni cilj HR i Euro političke kreme: apsolutni prijenos odgovornosti koji nudi korporacijska struktura Europske unije. Ta mogućnost da se odgovornost beskrajno prebacuje kroz labirint birokracije istinska je Šambala parlamentarne demokracije, premda treba primijetiti da će nju ipak doseći samo oni koji govore barem engleski jezik.

Na koncu, odakle stereotipi koji su uspjeli zaraziti brojne sudionike ovog žalosnog povijesnog trenutka? Potpisnik ovih redaka to ne može dokučiti. Istinabog nije se baš ni potrudio oko toga, jer oni su jednako bitni kao i uspomena na okus eurokrema. No valja primijetiti jedno: čitatelj je na početku ove male persiflaže upozoren da će ga se podvrći manipulaciji. Tijek te mračne radnje jasno je označen, i na koncu je ponuđen zaključak o njezinoj vrijednosti. Povrh toga, premda je riječ o privatnoj osobi, potpis stoji imenom i prezimenom. A tko je potpisao konstrukciju referendumskih stereotipa? Tko je iz rukava istresao tu gomilu bljezgarija? Tko je naučio političku i medijsku kremu tako unisono baljezgati o eurokremu? To su prava pitanja i na njih treba tražiti odgovore. Nadajmo se da je došlo vrijeme da se i to počne činiti: odbijati mentalne okove koje je nepoznat netko konstruirao i prosuo među ljude, pomalo nalik načinu na koji su nekad španjolski osvajači kupovali zemlju od američkih urođenika, prosipanjem staklenih perli. Svakako bi se trebalo malo potruditi i pratiti trag gluposti do inteligencije koja ih je smislila. Imajući možda u vidu stari Dylanov stih kad unjkavim glasom kaže da je executioner's face always well hidden.

Ah, i da ne zaboravimo: eurokrem se radio po njemačkoj licenci.

0 0

Dodajte komentar