Pesme za duševnu bol  

Pesme za duševnu bol

Novinar i pisac Boris Dežulović (1964) rođeni je Splićanin. Jedan je od osnivača i dugogodišnji urednik i komentator nedeljnika 'Feral tribjun', a od 2000. godine kolumnista nedeljnika 'Globus'. Već dvadesetak godina bez pardona svojim britkim humorom secira aktuelna zbivanja u hrvatskom društvu. Njegov prvi roman 'Christkind' dobio je 2004. godine nagradu >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << 'Jutarnjeg lista' kao najbolje prozno delo. Veliki uspeh postigao je i svojim drugim romanom 'Jebo sad hiljadu dinara' (2005. godine), a svojevrsni je šok u javnosti izazvala njegova nedavno objavljena zbirka 'Pjesme iz Lore'.

Mnoge je iznenadio vaš novi književni eksperiment. Koje ste poruke želeli poslati pesmama iz Lore?

- 'Pjesme iz Lore' predstavljaju, kako ste rekli, književni eksperiment više nego književnost samu, poetski, dakle, pokus više nego poeziju pa su u startu, na način na koji su slobodne od svake literarne ambicije, lišene i ambicije da bilo kome bilo što poruče. Pjesnik, dakle, nije htio reći ništa jer pjesnike ionako nitko ne sluša, pjesnik je samo htio kriknuti, zaurlati, jer shvaća da ništa ne može promijeniti, jer je popizdio jer je frustriran nemogućnošću probijanja zvučnog zida između njega i njih, pa je kriknuo njihovim jezikom, svjestan da se njegov krik od tog zida odbija i ne dopire do onih čijim jezikom urla, već samo do onih koji taj jezik cijelo ovo vrijeme bespogovorno slušaju. Živeli ste u Splitu i u vreme kada su se događali zločini u Lori. Spadate među retke koji pred tom činjenicom nisu zatvarali oči. Zašto većina ljudi jeste?

- Zato jer je tako lakše, ništa novo u povijesti & istoriji. Zašto ste pojačavali ton na televiziji kad su se čuli urlici iz susjednog stana, zašto ste spuštali roletne kad su susjede gurali u kampanjole, zašto ste prebacivali na telešoping kanale kad su na televiziji bila njihova raskomadana tijela? Ne želimo čuti, ne želimo vidjeti, ne želimo znati, jer ćemo osjećati stid. Naš je mali, bijedni stid zadovoljen službenim i sasvim razumnim objašnjenjem da su nam susjedi bili snajperisti, ili barem oficiri, ili barem umirovljeni oficiri, ili barem Srbi, ili im je barem baba bila Srpkinja, ili tetka, ili nisu bili dovoljno dobri Hrvati, ili im baba nije bila dovoljno dobra Hrvatica, svaki je razlog dobar dokle god nismo i sami u nekoj Lori priključeni na struju s debelim petožilnim kabelom u šupku. Mi nismo ni snajperisti, ni oficiri, ni Srbi, niti nam je baba Srpkinja, niti smo sumnjivi Hrvati - primjećujete kako nam se ta patrola približava i kako su koraci u hodniku zgrade sve glasniji i bliži - i dobro nam je ovako, s vremena na vrijeme u kafani im platimo piće i oprezno se sklonimo kad malo više popiju. Sve dok ne otkriju da, istina, nismo ni snajperisti, ni oficiri, ni Srbi, niti nam je baba Srpkinja, niti smo sumnjivi Hrvati, ali imamo nezasluženo lijep i velik stan. Tada je, naravno, kasno. Tako je bilo u Splitu, tako je bilo u Osijeku, Zadru, Zagrebu, u cijeloj Hrvatskoj, a tako je bilo i u Srbiji, kada je jedna video vrpca pokazala da su komšije s drugog sprata bili ubojice u Srebrenici, i kada su svi odjednom bili zaprepašteni, jer to su bili fini ljudi, očevi i supruzi, iako su svi dobro znali tko su oni. Bilo je lakše ne znati, praviti se glup onako kako nam se djeca prave glupa kad ih pitamo što je bilo u školi, kao da nitko do kraja njihova života neće saznati da su dobili jedinicu iz matematike. A jedinica se nakupilo i svi smo onako veličanstveno pali godinu, osuđeni da je ponavljamo stalno i iznova, tu školsku godinu ‘91/92, sve dok ne naučimo lekciju. A onda tek dolazi školska godina ‘92/93. sa još težim gradivom i, bojim se, težim predmetima. I tupim i oštrim, kako će pokazati obdukcije. Nadate li se da će vaši stihovi potaknuti čitaoce na razmišljanje ne samo o zločincima nego i o ljudima koji su zločine opravdavali i prećutkivali?

- Tko su ti ljudi? Mi! Mi smo ih opravdavali, mi smo ih, kako rekoh, prešućivali. Ne gajim stoga pretjerano velike nade da bi, nakon svega, jedna obična knjižica pjesama mogla čitatelje natjerati na takvo razmišljanje o sebi samima, iako je zavodljivo opet se stavljati u nekakvo lice množine 'Mi smo krivi', jer i taj ugodan i topao plural 'Svi smo krivi' posve je kolokvijalan i neobavezujući - izraz građanske pristojnosti ništa katarzičniji od uljudnog 'Dobar dan, susjed' - i jednako precizno kao nekad ono 'Mi smo žrtve' ili 'Mi smo nevini' oslobađa svakog individualnog stida.

U vremenu podizanja kojekakvih sudskih tužbi protiv novinara zbog nanošenja 'duševnih boli', vi poručujete da ste svojim pesmama želeli upravo to - da izazovete duševne boli kod čitatelja. Očekujete li i sudske tužbe?

- Ne očekujem, naravno, jer oni koji su nas zbog 'duševnih boli' ranije tužili ne čitaju poeziju, a oni među njima, do kojih je nekim slučajem i došla, ionako znaju da poezija nema imovinu iz koje bi svoje boli mogli naplatiti. Kad bi mogli, oni bi me ionako tužili eventualno tek za to što ih zbog 'Pjesama iz Lore' boli - ku... Ja duševne boli, rekoh, očekujem od onih koji za duševne boli još uvijek imaju psihofizičke predispozicije. Recimo, dušu. Zašto je za svako društvo vrlo važno suočavanje sa prošlošću? I hoće li u tom smislu i u Hrvatskoj doći do katarze?

- Za klasičnu, rekao bih holivudsku katarzu bolne i široke, teatarske geste sad je, sasvim izvjesno, već kasno. Najprije, ovdje nitko zapravo nije izgubio rat. Hrvati su dobili pravu, nezavisnu državu, Bosanci virtualnu, nepostojeću ali svjetski priznatu, bosanski Srbi virtualnu ali postojeću Republiku Srpsku, a srbijanski Srbi prvi put nakon stotinu godina svoju nacionalnu državu. Što je trebala biti katarza? To kad se jedni gospodari rata u državničkom posjetu drugim gospodarima rata poklone svojim žrtvama?! Rat su izgubili jadnici iz plitkih grobova, a pobjednici su države. Više je država dobilo ovaj rat nego što ih je bilo među pobjednicima Drugog svjetskog rata! A još nije gotov. Mislim, Drugi svjetski rat. Mi stoga moramo prvo javiti njegovim gubitnicima, čija je katarza također žrtvovana politici jugoslavenskog jedinstva, da je Drugi svjetski rat gotov. Možda onda budemo bliže kraju ovoga. Zaboga, pa Draža Mihailović je danas u Srbiji službeni, državni heroj, a u Hrvatskoj se knjiga s imenima dvadeset tisuća djece ubijene u NDH dočekuje poput kakvog senzacionalnog novinskog otkrića! Meni dijete dolazi iz škole potpuno zbunjeno i sjebano, i pita me jesu li partizani bili dobri ili loši. Lora, Srebrenica? Mi do Lore i Srebrenice imamo jahati još pedeset godina! Kakva katarza! Nas do tamo čeka mnogo teži i duži put. I još će nas, bojim se, izginuti na tom putu. Mira Šuvar 'Himna'

Onda smo ga skinuli do gola

i zalili petrolejem

a on se baš usro

mislim ono doslovno

Onda smo mu dali žličicu

a pojede svoja govna

a on povratio sve

Onda smo mu dali slamku

da popije tu smeđu lokvicu

a on udario u plač

ko pičkica

Onda smo mu dohvatili

cijevima od 12 cola

po bubrezima

da čujemo kako pjevaš

pa bejzbol palicama

po koljenima

pjevaj majku ti jebem

a on bez glasa

pao

Onda smo ga zalili vodom

gledao nas je žuto

da nešto kaže krenuo je

na vrh jezika bila mu

dva zuba

ugušio se zamalo

kreten

Onda smo mu žice

induktorskog telefona

spojili na penis

štipaljkama

i za jaja isto

zovi Beograd rekli smo mu

pozivni jedan jedan

šta jedan

kurac jedan jedan

izlaz je nula nula

ti-ti-ti-ti-ti-ti-ti-ti-ti-ti

urlao je tresao se

ti-ti-ti-ti-ti-ti-ti-ti-ti-ti

plakao je

plačeš pičko

Onda smo ga polegli na beton

raširili mu noge

otimao se svinja

i ugurali mu petožilni kabel

u šupak

pjevaj, majku ti jebem

četničku

u pičku

šta

grgolja on

usta punih zuba

ne znam ja ništa

djece mi

pjevaj djecu ti jebem

Lijepa nava domovino

čulo se tiho

glasnije majku ti jebem

oj junavka vemvjo miva

šta frfljaš

govno

pravoslavno

stave svave djedovino

da bi vavda

sretna

biva

čulo se

Stajali smo mirno

s desnicom na grudima

oči nam se orosile

ko boce hladnog piva

Nikad ljepše nije

zvučala naša himna

(iz zbirke 'Pjesme iz Lore')

0 0