Izvor: BalkanRock.com, 23.Jun.2017, 15:46 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Mile Kekin: “Mislim da ću cijeli život pisati, to nije moj posao, to je moj poziv”
foto: arhiva
Pred trideseti rođendan benda Hladno Pivo, čuveni energični frontmen ovog pank benda, Mile Kekin, napravio je izlet u solo vode i već prvim singlom sa predstojećeg samostalnog albuma obećao nešto sasvim drugačije od svega što je do sad radio. Pesma “Reno 4” inspirisana je uspomenama na prošla vremena, ali i neprolaznim >> Pročitaj celu vest na sajtu BalkanRock.com << emocijama i čežnjama. Ostatak albuma će, kako kaže, nositi istu autobiografsku notu. Povodom prvog singla, a i u susret novom albumu, razgovarali smo sa Miletom o solo albumu, budućnosti Hladnog Piva, dobrim starim vremenima, romantici, idolima, idealima, i mnogim drugim temama.
BR: Sudeći po prvom singlu, možemo zaključiti da je ovaj album pretežno autobiografski…
Mile: Tematski je to nešto o meni i o mom životu, ali vjerujem da će se mnogi moći prepoznati, kao s ovom prvom pjesmom „Reno 4“ u kojoj se mogu pronaći i oni koji nikada nisu vozili Reno. Imaš neke motive koji su svima nama zajednički. U krajnjoj liniji taj auto je uvijek bio simbol slobode, a ne samo prijevozno sredstvo.
BR: A sad je simbol nostalgije?
Mile: Da, sad može biti tu doza nostalgije. Ono što je meni bio Reno 4, to će nekom biti Reno Kengur, Fiat Uno, ili što ti ja znam… Ostatak materijala bit će dosta osoban, ali će biti, naravno, stvari koje neće pjevati samo o prošlosti, bit će tu i sadašnje tematike.
BR: Da li će biti nekih tema koje su više bliske Hladnom Pivu, kao što je politika, društvo, itd.?
Mile: Ne, taj dio ću pokušati da ostavim. Moguće jest, za sad imam šest pjesama, ali pokušat ću ne brkati jedno i drugo i ne zbunjivati ljude, niti tematski, niti muzički.
BR: Muzički je nekako očigledna razlika…
Mile: Da, već se po ovoj prvoj vidi, a ostale će biti još različitije od Hladnog Piva. Ova je možda sad i najbliža muzički Hladnom Pivu, od onog što će slijediti tek.
BR: Mene malo podseća na projekat Mile i Putnici sa početka 2000-ih…
Mile: Da, da, to je bilo pre 16 godina. Je, ima tu nekih dodirnih točaka, to je bio nekakav intervertirani pop-rock, u kom to već pravcu ide žanrovskom. Ovo sad će biti više obojeno u nekakav country i taj folk-rock muzički pravac, nego što su bili Mile i Putnici, koji su bili jako u nekom tom jazz-popu na trenutke.
BR: Da li ovog puta planiraš više tih solo albuma ili samo ovaj jedan?
Mile: Za sad planiram samo jedan, i planiram, za razliku od projekta Mile i Putnici koji je bio tako složen i da nismo mogli živo nastupati, planiram ovaj put malo aktivniji biti koncertno. Znači predstavit album kad izađe. Bit će tu možda malo pjesama od Mileta i Putnika od prije 16 godina, a možda će biti i obrade Hladnog Piva odsvirane na neprepoznatljiv način, neke pjesme koje nikad nisu bile hitovi, onako kako su zvučale na kućnoj gitari kad sam ih napravio, tako da jedva čekam da to uživo zasviram.
BR: Da se vratimo na ono zbog čega smo se i našli. Singl “Reno 4” ima dosta tih simpatičnih nostalgičnih momenata. Meni lično je onaj sa kasetama omiljeni. Možeš li da podeliš sa nama koje su to “fantastične kazete” bile u Renou?
Mile: To su vrlo često bile one nekakve kompilacije koje sam sam doma snimao na radiju. Čekaš kraj radija i stisneš onda „record“ kad krene tvoja muzička emisija… Tu je bilo svega, od Ramonesa u to vrijeme slušao… pa čak i tad Springsteen, tad je „Born in the USA“ izašao.
BR: Kad smo već kod Springstina, meni se čini da neki tvoji tekstovi podsećaju na njega, i što se tiče tematike (prosečan radni čovek ili nostalgija), ali i što se tiče načina pisanja. Da li je to slučajno ili namerno?
Mile: Pa ima toga. To su neki motivi koji su me vodili od kad pišem. Na prvom albumu imaš „Trening za umiranje“, pjesmu koja se isto dotiče automobila, gajba na zadnjem sjedalu. Auto je cijelo vrijeme tu, od kad pišem pjesme. Svoje djetinjstvo sam proveo na relaciji Njemačka – Jugoslavija tadašnja. Tad se još putovalo po 20 sati, nekoliko puta godišnje. Nije bilo autoputa pa se putovalo jako dugo, tako da sam jako puno svog djetinjstva proveo vozeći se, ispraćajući nekog ili dolaziti negdje, i to se vidi u mojim tekstovima danas.
BR: Može se reći da je tvoj prvi solo singl na momente romantičan. Da li si bio romantičniji kao student ili je to više došlo sa godinama?
Mile: Nikad ne znam da l’ sam ja uopće romantičan ili sam možda preromantičan. Nemam pojma. Mislim da sam sad možda, sad možda to znam bolje sažeti u riječi nego što sam to znao kao student. Možda sad to znam više cijeniti.
BR: Šta ti najviše nedostaje iz tih dana i po čemu najviše primećuješ razliku između toga kakav si bio i kakav si danas?
Mile: Najviše mi nedostaje zapravo iz tog perioda neopterećenost budućnošću. Kad imaš 20 godina ne razmišljaš toliko što će biti. Kad sam bio mlad i nisam imao svoje klince, i znaš kako sve to ide. I nisam se brinuo o nekim globalnim temama.To je bio osjećaj potpune slobode, nebitno da li si spavao do 10 ili 2 popodne. Išao sam na faks, išao na predavanja kad bih htio, kad ne bih htio, onda bih preskočio i ostao doma, ili bio bih tri dana na nekim partijima. Totalno sam bio free and lonesome. Sad normalno ne bih mogao tako intenzivno feštati kao što sam to tada radio.
BR: Kada bih ti tražila da se opišeš rečenicom iz jedne svoje pesme, da sažmeš autobiografiju u stih, koji bi to stih bio?
Mile: Sad kad smo kod „Renoa 4“ uzeo bih stih „Dolazim iz provincije s misijom da te nasmijem“.
BR: A kada bi mogao da se vratiš i da čuješ jednu pesmu ponovo po prvi put u životu da doživiš taj osećaj, koja bi to pesma bila? Neka koja je ostavila poseban utisak na tebe, zbog koje se i dan danas naježiš, samo je to prvog puta bilo najintenzivnije.
Mile: Pa možda “Bohemian Rhapsody” od Queena. Kad sam to prvi put čuo, što mi se događalo u glavi, kad sam čuo sve te promjene u jednoj pjesmi koje se izdogađaju, to bi me zanimalo opet po prvi put čuti. A sad već znam kad dolazi stanka, kad počinje zbor…
BR: Nemoguće je ne spomenuti pesmu “Ja nisam vaš” koja je izazvala priličnu buru u javnosti kada se pojavila. Šta je bio motiv da je napišeš i otpevaš?
Mile: To je bio neki moj odgovor na to ekstremno skretanje u desno u Hrvatskoj i na revizioniste koji žele djecu uvjeriti da u tom Drugom svjetskom ratu zapravo nije bilo good guysa i bad guysa i da su svi pomalo krivi. To relativiziranje mi je jako zasmetalo i onda sam odlučio napravit pjesmu gdje je crno crno, a bijelo bijelo. Htio sam pokazati da smo mi u ovim krajevima imali jedan vrijedan anti-fašistički pokret koji je stao na stranu dobra, skupa s Crvenom armijom, sa saveznicima… zapravo jedna mala lekcija iz povijesti, da klinci znaju tko su bili good guys, a tko bad guys i da se to ne miješa. Moja poruka onima koji pokušavaju relativizirati to je da ja nisam njihov i da ću uvijek svoju djecu učiti što je bilo najveće zlo 20. stoljeća.
BR: Kako komentarišeš to što se spomenici toj anti-fašističkoj prošlosti zapostavljaju i zaboravljaju? U Hrvatskoj je čak taj problem prikazan i u jednom dokumentarnom filmu.
Mile: Ja želim vjerovati da je to klatno neko koje je sad skrenulo malo u desno i da će se onda vratiti prema centru, i onda više malo u lijevo, ali treba to preživjeti. To prkosi mozgu, moralu i ono što ljudi ne shvaćaju je da je to sve povezano. Povezana je ekonomija, ideologija i etika, i sve to je na neki način isto. Kad se mi pitamo zašto nam u gradovima niču neke ogromne fontane, besmisleni neki kič spomenici, onda je to možda zato što je to samo odraz pada kriterija, i etičkih i moralnih. Taman smo mislili mi sve zajebat i napravit najveću fontanu na Balkanu i sad ste se vi Beograđani dosjetili pa ste napravili neku još jaču.
BR: Šta ovaj solo album znači za bend? Hoće li biti manje nastupa i manje vremena za Hladno Pivo?
Mile: Mi smo sjeli skupa i razgovarali što ćemo. Zaključili smo da smo mi za ovih 30 godina stalno zajedno. Nikad se nismo rastali da bismo se ponovo sastali medijski pompezno i zaradili puno love. Mi smo uvijek radili, gledali da ne izazivamo neke skandale s nekim golišavim fotografijama iz privatnog života, i onda smo shvatili da bismo mogli jednu godinu malo stati, malo odmoriti i zato smo odabrali tu 2017. kada ćemo manje svirati. Evo imat ćemo taj koncert na Beer Festu i još možda desetak do kraja godine, ali bit će to puno manje nego što smo prethodnih godina svirali. Ja sam onda odlučio iskoristiti to za solo album. Naš klavijaturista, Deda, je isto izdao solo album. Momci isto sviraju u nekim kombinacijama, neke rock covere i tako dalje. Znam da to ljudi odmah pomisle da se bend raspao, ali to nije istina.
BR: Šta misliš koji je razlog zašto je Hladno Pivo toliko dugo zajedno u nepromenjenom sastavu?
Mile: Puno tolerancije, razumijevanja… Znaš ono kako se kaže, kad ti trojica kažu da si pijan, lezi i valjaj se. To ti je naše pravilo, u smislu, da nemamo jednog čovjeka koji će da lupi šakom o stol, već da većina odlučuje, taj nekakav oblik direktne demokracije…
BR: Samoupravljanje?
Mile: To. Mi smo baš samoupravljačka organizacija udruženog rada. Radimo kao firma, i nismo još u stečaju. Počeli smo od toga zarađivati i znamo cijeniti to što imamo, nećemo to sada tek tako predati. A dogodilo se to sada i da smo postali značajni u tom nekom kulturnom smislu. Mislim kad bi nestalo Hladno Pivo, možda sam sad malo neskroman, ali mislim da bi se dogodila jedna određena rupa na sceni. Ne znam kome možemo predati štafetu. Kad se pojavi neki bend jači od nas, onda ćemo predati štafetu. Mi imamo dobru kemiju na bini, nije da smo osobno neki virtuozi, ali kada se skupimo, onda se dogodi da smo više od svoga zbroja.
BR: Koncerti Hladnog Piva poznati su po energičnosti i strasti, da li ti sam voliš da posećuješ koncerte?
Mile: Volim, i spreman sam provesti sate u busu samo da dođem ako me izvođač zanima. Bio sam na odličnom koncertu Afghan Whigsa u Zagrebu u Tvornici koji me je baš oduševio. Mislim da je to najveći mali bend na svijetu. Stvarno su fantastični uživo. Gledao sam i Jacka Whitea koji me je toliko oduševio. Mada, nije me više lako oduševiti. Dobar koncert čovjeka ispuni idejama. Kad slušam neku pjesmu uživo, pada mi milijun ideja na pamet, što bih ja mogao napisati, i to je super.
BR: Koji ti je najbolji koncert u životu na kom si bio iz vremena kada te je bilo lakše oduševiti?
Mile: Pa najbolji koncert mi je možda bio Tom Waits u Amsterdamu u kazalištu. Dva dana zaredom je svirao u jednom manjem kazalištu. I neću nikad zaboraviti moje uzbuđenje kad sam sjeo, i onda se smračilo, i ja čekam da vidim da l’ on to može izgurat uživo, da l’ može pustit taj glas. Već je tada bio u godinama. Ali kad je krenuo „Make It Rain“, ja sam se naježio. Umalo sam se upiškio koliko je to lijepo zvučalo.
BR: Pa hoće li Hladno Pivo moći „to izgurati“ u poznim godinama? Hoćemo li jednog dana gledati nešto kao u spotu za „Biološki sat“?
Mile: Pa ne znam, sad imaš one izvođače koji stalno guraju tu granicu. Imaš Stonese koji stalno odguruju tu granicu, kad je kraj. Kad vidiš Jaggera koji i danas skače u svojoj sedamdeset i nekoj… Sve je stvar u tome koliko ćeš paziti na sebe, na to što jedeš, koliko se krećeš, koliko ćeš biti fizički aktivan. A druga stvar je i mentalno koliko ti možeš.
BR: Ako paziš šta jedeš da li to znači da bi se odrekao i piva, što onda ne bi bilo u skladu sa nazivom benda?
Mile: Pa pivo je ljekovito. Pivo zamjenjuje sve one lijekove za smirenje, žitarice, B vitamini za kosu… sve je tu. Ja se svega mogu lako odreći što se toga tiče, ali piva ne mogu.
BR: Naročito ne hladnog?
Mile: Naročito ne hladnog… Da, a što se tiče Hladnog Piva, dokle god mi je gušt. Ne mislim se natjecati sa Stonesima, ali dokle god mi bude gušt biti na bini i pjevati svirati, to ću raditi.
BR: A šta bi radio da odeš u penziju? Kakav bi penzioner bio, da li bi hranio golubove u parku ili bi radio nešto aktivnije?
Mile: Mislim da bih ipak morao biti malo aktivniji od toga. Sreća što ne moram još razmišljati o tome, ali mislim da bih nešto vjerovatno pisao. Teško mi je zamisliti da sam penzioner koji ne piše pjesme. Ja bih i dalje pisao, možda bi neko drugi izvodio te pjesme. Mislim da ću cijeli život pisati, to nije moj posao, to je moj poziv. To je ono u čemu uživam, što me opušta i što me najviše veseli.
BR: Misliš li da bi nekad mogao da napišeš knjigu?
Mile: Mislim da bih mogao. Pisao sam prije neke te kratke priče. Mislim da bi to moglo ispasti jedno vrlo čitko i pitko štivo.
BR: A koliko bi nama bilo zanimljivo da čitamo biografiju Hladnog Piva iz tvog pera?
Mile: Sale Dragaš je napisao biografiju koja se zove „Trening za umiranje“. Mislim da je ona odlično napisana, a ova moja bi bila puno subjektivnija. Ne bi bila toliko faktički točna, ali bi bila malo osobnija, a možda i malo otrovnija. Bio bih malo otrovniji i prema drugima i prema sebi.
BR: Dolazite 18. avgusta na Beer fest gde se koncerti održavaju na otvorenom. Da li više voliš da nastupaš na otvorenom ili u nekim halama, fabrikama…
Mile: Volim i jedno i drugo. Ljeti kad je lijepo vrijeme super je opuštena atmosfera, a opet s druge strane dobri klupski koncerti su kao nekakav lonac pod pritiskom koji prijeti eksplodirati u svakom trenutku. To je isto super uzbudljivo.
BR: Sa kojim bendom najviše voliš da nastupaš?
Mile: Super mi je sa Goblinima, mislim da se lijepo nadopunjavamo. Mislim da i publici paše ta kombinacija, a imamo i taj duet mali i to nam super dođe kad Golub uleti.
BR: Šta je u planu za Hladno Pivo u narednom periodu?
Mile: Do kraja godine ćemo izdati „Greatest Hits“ na kom će se naći 20 najvećih i najpoznatijih pesama, onda Beer Fest, do kraja godine mislim da se vidimo u Novom Sadu i mislim da će to biti sve od Srbije ove godine. A onda sljedeće godine kad krene turneja za taj album, htio bih napraviti jedan koncert u Beogradu negdje gdje još nismo nikad svirali… napraviti nešto po prvi put opet. I predstaviti sve to što smo radili za ovih 30 godina, a na jesen se vidimo u ovoj tišoj kombinaciji o solo Mile.
.jpg)
