Zatočeni brat i sestra koračaju u novi život

Izvor: Blic, 20.Okt.2014, 22:22   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Zatočeni brat i sestra koračaju u novi život

Marko (24) i Marijana (22) Stanković, brat i sestra iz Požarevca koji su 20 godina proveli zatočeni u kući zbog majčinog straha od otmice i prodaje njihovih organa, čine prve korake na putu uključenja u normalan život i društvo.

Mladi Stankovići pohađaju Osnovnu školu ,,Sveti Sava” u Požarevcu za opismenjavanje odraslih ,,Druga šansa” i već su stigli do sedmog razreda.

- Oni su vrlo savesni i vredni učenici. Nijednog dana nisu izostali iz škole i >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << najbolji su u trećem ciklusu koji obuhvata sedmi i osmi razred. Iduće godine završavaju školu i planiraju dalje usavršavanje - priča andragog škole Dušica Kovačević.

Dok su bili zatočeni u kući, deca su sama uz pomoć TV naučila da čitaju i pišu i govore engleski. Oboje su rođeni u kući, a majka je sama presekla pupčanu vrpcu. Kada je došlo vreme za školu, komšijama je govorila da su na školovanju u Crnoj Gori. Deci je pričala da ne smeju napolje jer će da ih ukradu i prodaju njihove organe. U dvorište su smeli da izađu leti za vreme raspusta, a čim bi čula da nailazi policija ili socijalni radnici, decu je sakrivala po raznim kućama, a jedno vreme proveli su i u konacima manastira Ostrog. Tek kada je majka umrla, oni su mogli slobodno da se kreću, ali je problem nastao sa dokumentima jer nisu imali mesto boravka.

Reči pričaju unazad

Adragog Dušica Kovačević otkriva da Marko i Marijana govore reči unazad, da se time služe i izvanredno snalaze. Za tili čas Marijana nas kao iz topa upita ,,Ujok čer etećoh ad etejuč” (koju reč hoćete da čujete)

Očuh Kinez

Brat i sestra pričaju da se njihova majka posle razvoda sa ocem udala za Kineza i da sada imaju polusestru Angelinu. - Naša sestra redovno ide u školu i sada je peti razred. Odlična je učenica, a očuh je divan čovek. Sa njim povremeno radim na građevini - priča Marko.

- Sve je to ružna prošlost koju nastojimo da zaboravimo. Učim, a kad nisam u školi, čistim po kućama i brinem o starijim osobama jer od po 5.000 dinara koje brat i ja dobijamo kao pomoć ne može da se živi. Malo vremena imamo za druženje, ali je teško i steći drugove kada ih nismo imali od detinjstva. Zato smo brat i ja upućeni jedno na drugo i ljude koje sami upoznamo. Kada imam slobodno vreme, crtam stripove i pravim igračke za decu. Želela bih da se posle završetka ove škole upišem u srednju školu za policajce, ako to bude bilo moguće zbog godina - otkriva svoja očekivanja Marijana. Njen brat Marko priča da u školi ide sve glatko, kao po loju, i da je za njega sve lako.

- Kada završim ovu školu, želeo bih da se obrazujem za informatičara i molim se Bogu. I sada nešto radim sa računarima i mobilnim telefonima, ali to je malo. Zato povremeno radim na građevini, istovarujem šljunak, ubacujem ugalj, riljam i radim i druge sezonske poslove. Zarađeni novac ulažem u kuću. Tako sam sam uradio kanalizaciju i sazidao dimnjak, a sada prikupljam novac da zatvorim terasu, da ne upada sneg i kiša - hvali se Marko. U školi kažu da se Stankovići, a posebno Marko, ne druže mnogo i da teško sklapaju nova poznanstva i da se uglavnom kreću u društvu starih poznanika.

Nastavak na Blic...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Blic. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Blic. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.