Štedeti ili trošiti, pitanje je sad

Izvor: Deutsche Welle, 23.Okt.2014, 08:22   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Štedeti ili trošiti, pitanje je sad

Nemačka vlada smatra sebe evropskim primerom za uređene finansije – zato istrajava na cilju da sledeće godine postigne pozitivnu nulu u budžetu. Međutim, taj cilj je sve više kritikovan pred samit Evropske unije.

Mršavi privredni rast u Evropi poslednjih meseci dodatno slabi, a strah od recesije se vraća. Već su se mnogi političari i stručnjaci ponadali da je kriza konačno prošla, ali sada valja >> Pročitaj celu vest na sajtu Deutsche Welle << ponovo pričati o merama za njeno prevazilaženje. Tu ponovo imamo dva tabora: sa jedne strane države poput Francuske i Italije koje odbacuju preteranu štednju i žele da pokrenu ekonomiju zaduživanjem i državnim investicijama. Druga škola mišljenja je ona nemačka, koju podržavaju i Britanija, Holandija i Finska: državni budžeti treba da budu na nuli, a privreda mora da bude konkurentnija.

Bauk ekstremizma

Trenutno Evropa mora da „investira u rast“ umesto da trenira „strogoću i štedljivost“, kaže mladi italijanski premijer Mateo Renci. On tvrdi da dosadašnja politika štednje nije otklonila krizu. Priskače i francuski predsednik Fransoa Oland, takođe socijalista:

Oland strahuje od Nacionalnog fronta Marin Lepen

„Svuda vlada nesigurnost. Konjuktura u SAD posustaje, Evropa nije pronašla put do privrednog rasta – a ja se za taj privredni rast borim.“ Francuski ministar privrede Emanuel Makron je u intervjuu za nemački Frankfurter algemajne iskoristio drastično poređenje sa recesijom iz tridesetih godina. „Trebalo bi da učimo iz grešaka. Političke posledice su tridesetih bile katastrofalne.“ Makron naravno aludira na uspon nacizma u Nemačkoj čiji bi današnji, ne toliko ekstremni pandan, moglo da bude jačanje francuskih nacionalista pod vođstvom Marin Lepen.

Upravo bi Pariz morao mnogo više da štedi kako bi poštovao pravila evropskog Pakta stabilnosti. Ona predviđaju budžetski deficit od najviše tri odsto godišnje, a trenutno je Francuski manjak dobrano iznad četiri procenta. To znači da bi, teoretski, Evropska komisija mogla da primora Francusku na štednju. Prošle godine Brisel je dao Parizu dve dodatne godine da se prilagodi Paktu stabilnosti, ali sada francuska socijalistička vlada traži još dve. Guntralm Volf, koji vodi briselski trust mozgova Brigel, takođe se zalaže za popuštanje kaiša jer „još uvek živimo u vanrednim okolnostima“. On dodaje da su novi dugovi prihvatljivi i jer su kamate trenutno niske. Međutim, Volf ukazuje da je zaduživanje put za finansijski stabilnije zemlje poput Nemačke, a ne za one kao što je Francuska koja je, kaže, već prokockala mnogo poverenja. „Ako se Evropska komisija još jednom odluči na kompromis, onda bi morala da svoju fleksibilnost upari sa strogim zahtevima“, zaključuje stručnjak iz Brisela.

Pozitivna nula?

Čak i ako bi samo finansijski konsolidovane zemlje krenule u veću potrošnju, postavlja se pitanje kuda bi novac otišao. Ukoliko se porezi snize i tako pojača kupovna moć – to se često ispostavi kao uzlet kratkog daha i dugoročnih posledica. Nešto slično doživela je Francuska pre pet godina. Guntralm Volf zato pravi jasnu razliku: „Kada popravim most – to je investicija. , jer sledeće godine će onda biti zamenjeno manje amortizera i na putu će biti manje gužvi. Ako povećam penzije – to nije mera koja je usmerena u budućnost, već korak unazad.“

Šojble želi da Nemačka, po prvi put od 1969, ima uravnotežen budžet

Međutim nemačkog ministra finansija Volfganga Šojblea ne zanimaju ni održive investicije. Ako bude po njegovom, nemački budžet će uskoro biti izbalansiran, prvi put posle nekoliko decenija. Takozvana pozitivna nula trebalo bi da bude nemačka poruka Evropi da je solidan budžet moguć i u vremenima krize. Guntram Volf je skeptičan: „Pozitivna nula nije bitna kao znak – ona u trenutnoj ekonomskoj situaciji nema realno utemeljenje. To je više politički cilj.“ I političko obećanje nemačkih demohrišćana koji nastoje da ga ispune po svaku cenu.

Političari evropskog bogatog severa – Angela Merkel, Dejvid Kameron, ali i bivši švedski premijer Frederik Rajnfeld, već godinama propovedaju da nije važna samo finansijska disciplina. Kažu, ne treba zaboraviti ni konkurentnost privrede – a ona uglavnom ništa ne košta. Iza toga se često kriju promene zakona koje stvaraju fleksibilnije radnike i pojeftinjuju otkaze. „Strukturne reforme su najvažnije“, potvrđuje i Volf. Španija je, dodaje, pravi primer kako reforme zaista menjaju ekonomsku sliku. Ali takav put ima uglavnom i svoju političku cenu. Ni vlada Angele Merkel nije u tom smislu bila politički hrabra. Nasledila je reforme prethodnih vlada, a sama je delila ono što neki nazivaju socijalnim poklonima: povećanje penzija za majke, minimalnu zaradu te mogućnost ranijeg odlaska u penziju. To se biračima dopada, ali koči famoznu konkurentnost privrede. I, možda, ljulja poziciju Nemačke kao uzora za Evropu.

Nastavak na Deutsche Welle...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Deutsche Welle. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Deutsche Welle. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.