Odluka o povećanju PDV-a nakon revizije MMF-a  

Dokoni poklonik dekonstruktivizma zacijelo bi sad mogao doći do zaključka kako precizniji reklamni slogan za upotrebu Hrvatske po Srbiji glasi „Tako blizu, tako daleko“, ili čak „Tako blizu, tamo daleko“, ili jednostavno „Gde cveta limun žut“... I još sugestivnije: „Tamo je srpskim turistima jedini bio put“, e da ne bi utekli u jeftiniju Grčku ili Tursku. Da stvar nije odveć >> Pročitaj celu vest na sajtu e-Novine << cinična, to bi se posebno moglo odnositi na izbjegle hrvatske Srbe koji su se uslijed volšebnog nacionalnog te ekonomskog pospremanja u prošlom desetljeću prometnuli, evo, do inozemnih konzumenata hrvatskog „Konzuma“ i eventualno Hrvatske same, ali čisto turistički

Na čitavom Jadranu, tako i u Dubrovniku, ovog proljeća bilježe se neuobičajene temperature, gotovo pa ljetnih vrijednosti. Najjužnija hrvatska županija ujedno je iznimno zagrijana uslijed aktualnih izbora za predstavnike mjesnih vlasti; iduće nedjelje odigrat će se i drugi, odlučujući krug neposrednog biranja dubrovačkog gradonačelnika i dubrovačko-neretvanskog župana, budući da u prvom nitko nije osvojio natpolovični broj glasova, a posrijedi je prvo iskustvo s individualiziranim modelom na lokalnoj razini...

Ako bismo, pak, tražili točku u kojoj se presijecaju te dvije neuralgične silnice dubrovačkih prirode i društva, sadašnjost nam nudi nezaobilaznu i politički već pohabanu činjenicu globalne ekonomske krize što će se idućih mjeseci u Dubrovniku i Hrvatskoj svakako prelomiti na turizmu kao, vjeruje se i dalje, najpropulzivnijoj gospodarskoj djelatnosti.

To je zasad i razlikovni moment po kojemu znamo da, usprkos ljetnim vrućinama, ipak nije nastupilo najtoplije godišnje doba: još uvijek ne vladaju sumanute gužve između Gruža i Ploča, onakve od kojih putniku-namjerniku zna uskuhati mozak. Ali, domaći skeptici već govore da ljeto uopće neće biti puno drugačije od proljeća, i da će standardna vreva u jeku sezone ove godine biti znatno kraćeg daha. Ne računamo li pritom, dakako, poslovične - ali po domaćina ekonomski jalove - invazije s desetaka bjelosvjetskih kruzera, svojevrsnih plovećih hotela što kroz čitavu godinu koriste sidrišta pokraj Lokruma i vezove u gruškoj luci.

Jasno je, naime, da ove godine, mjereno između Prevlake i Savudrije, baš nigdje ugostiteljski kapaciteti neće biti dugo i temeljito ispunjeni. U dalmatinskim okolnostima, da sad ne idemo dalje, a imajući na umu privredu devastiranu ratom i tranzicijom, to znači neku vrstu stanja u kojoj se alarm pali sam od sebe, jer su se svi uvjeti za preživljavanje domicilne ljudske vrste odjednom strmoglavili negdje oko minimuma.

Znajući već protekle zime da turoperateri ne uspijevaju bukirati zavidne preliminarne statistike iz nekoliko ranijih godina, hrvatska vlada na vrijeme je pripremila neku vrstu pomoćnog rješenja, zazivajući upomoć one goste kojima dosad nije imala poticaja ni opravdanja posebno adresirati pozivnicu za ljetovanje na ovom dijelu Jadrana. Mnogi će čitatelj ovog internetskog portala sada pouzdano znati o čemu se radi, jer su odnedavno po Beogradu i Vojvodini osvanuli, eto, veliki reklamni plakati s panoramskim fotografijama hrvatskih top-destinacija među kojima poput zicera očekivano dominira baš Dubrovnik, i s natpisima «Tako lepa, tako blizu», i «Kad srce kaže leto, kaže Jadran».

Hrvatski mediji, i ne samo hrvatski, preuzeli su tu temu, ne bez osjećaja zahvalnosti prema samoj Providnosti, za ono što će im, kad radni narod bezglavo pohrli na godišnji odmor, donijeti bar nešto žurnalistički iskoristive robe za šareniju naslovnicu, jer ta stvar naprosto ne može proći bez dodatnih specijalnih efekata.

Hrvatski mediji, dakle, već su prije nekoliko tjedana, čim je startala kampanja, proglasili srbijanske turiste «spasiocima hrvatskog turizma», premda to zvuči prvenstveno kao zgodna provokacija. Na račun hrvatske vlade i Hrvatske turističke zajednice, koji ne uspijevaju naći drugog izlaza do reklamnog podilaženja Srbima, ne bi li koji postotak škrtog ovosezonskog profita kapnuo i s te strane, još domaloprije sasvim odbojne i sumnjive.

Kampanja unekoliko podsjeća na jednu drugu, nedavnu, u režiji tajkuna Ivice Todorića, najvećeg hrvatskog trgovca, te najvećeg novinskog oglašivača i distributera. Njegov prodajni lanac „Konzum“ se u matičnoj zemlji oglašava s „Kupujmo hrvatsko“, bez obzira što uglavnom nije riječ o hrvatskoj robi, dok se u svojim srbijanskim ispostavama reklamira s „Kupujmo domaće“... Pa, i ono „Tako lepa, tako blizu“ ili „Kad srce kaže leto, kaže Jadran“, zapravo je samo izvozna varijanta vladine kampanje namijenjene domaćoj, hrvatskoj klijenteli, koja glasi: „Tako lijepa, tako naša“ i „Kad srce kaže ljeto, kaže Hrvatska“.

Dokoni poklonik dekonstruktivizma zacijelo bi sad mogao doći do zaključka kako precizniji reklamni slogan za upotrebu Hrvatske po Srbiji glasi „Tako blizu, tako daleko“, ili čak „Tako blizu, tamo daleko“, ili jednostavno „Gde cveta limun žut“... I još sugestivnije: „Tamo je srpskim turistima jedini bio put“, e da ne bi utekli u jeftiniju Grčku ili Tursku. Da stvar nije odveć cinična, to bi se posebno moglo odnositi na izbjegle hrvatske Srbe koji su se uslijed volšebnog nacionalnog te ekonomskog pospremanja u prošlom desetljeću prometnuli, evo, do inozemnih konzumenata hrvatskog „Konzuma“ i eventualno Hrvatske same, ali čisto turistički...

Ako, pak, dolaze vidjeti svoje kuće ili glasati na izborima, kao hrvatski državljani, a to je slučaj bio u prvom krugu ovih lokalnih, spomenutih izbora, onda se lako mogu provesti kao njihovi davni sunarodnjaci iz gornje pjesme. Teško je povjerovati, naime, ako imate makar trunku odgovornosti prema bližnjem, da se u slučaju masovnijeg odziva turista iz Srbije na kampanju Vlade RH i HTZ-a, ne bi gdješto zbilo i masovnije stradanje istih... Ili, dobro, bar neko prekrštavanje.

Andro Vlahušić, favorit drugog kruga izbora za dubrovačkog gradonačelnika, kandidat Hrvatske narodne stranke i Socijaldemokratske partije, uvjeren je da se to ne bi dogodilo u njegovom zavičaju: „Dubrovnik je otvoren grad, ovdje niti za vrijeme opsade i granatiranja nije, od ruke ovdašnjih Hrvata, stradao nijedan domaći Srbin. Tada sam bio jedan od glavnih organizatora civilnog života, znam o čemu govorim. Ovo je grad s dugom i bogatom tradicijom tolerancije prema drugima“, kaže Vlahušić za e-novine. On ističe da je sam svjestan i osobne podložnosti negativnim emocijama, što vezuje uz činjenicu da mu je za vrijeme rata rođeno dvoje djece, i da se tada itekako nauživao straha oko sigurnosti vlastite obitelji.

Ali, treba dati prostora razumu, govori nam Andro Vlahušić, a rezon gospodarske koristi čini mu se idealnim za prevladavanje traume: „Tako su Francuska i Njemačka osnovale Zajednicu za ugljen i čelik, polako svladavale poratne frustracije, i nitko ne može reći da to danas nisu prijateljske zemlje. Možda i nama treba jači ekonomski kontakt, a vremenom ćemo vidjeti da možemo jedni uz druge. Turizam nije loš medij za to“.

Dubravka Šuica, kandidatkinja HDZ-a i aktualna dubrovačka gradonačelnica, koja zaostaje oko četiri postotka za Vlahušićem, međutim, u kratkom razgovoru za e-novine bila je komercijalno još izravnija od svog konkurenta, a bez spomena ikakvih emocija: „Tko god može platiti hrvatske cijene, dobrodošao je u Hrvatsku i Dubrovnik. To važi i za goste iz Srbije, iako mislim da mediji pretjeruju kad ih najavljuju kao 'spasioce hrvatskog turizma'... Dubrovnik je kulturan grad, i ne plašim se mogućih izgreda. A govorim to i kao eventualna gradonačelnica u novom mandatu, i kao građanka.“

U međuvremenu, dok JAT čeka na dozvolu za otvaranje dva sezonska leta tjedno od Beograda do Dubrovnika i natrag, u prostor otvorenog tržišta ubacili su se i Slovenci, koji nemaju puno morske obale, ali rado konkuriraju. I možda Slovenci u tom boju ne pobjeđuju, ali se čini da Hrvati gube. Hrvatske zasad nema niti među pet glavnih turističkih odredišta u srbijanskim agencijama, što se definitivno može smatrati neuspjehom poduzete kampanje. I teško da će se tu nešto promijeniti, sve i da hrvatski ugostitelji odjednom prepolove svoje cijene.

Kako se ovdje nipošto ne radi samo o ekonomiji, tako i nije problem najprije u cijenama. Niti su potencijalni turisti u Beogradu i Novom Sadu baš toliko lakomisleni da ovo hrvatsko vabljenje dožive kao izljev iskrenog gostoprimstva, niti sami hrvatski organizatori reklamne kampanje olako i bezrezervno vjeruju vlastitim porukama dobrodošlice. Reklame obično lažu, i pritom svi dobro znaju kako je riječ o lažima; to je neka vrsta konvencije. U nas, na relaciji Hrvatska-Srbija, nešto je drugo uobičajeno, neka je druga ekonomija u igri. I trebat će nam očito još jedna tranzicija da se to donekle promijeni.

| Pročitaj ovu vest iz drugih izvora 0 0

Dodajte komentar