ŽIVOTNA SREDINA I RELIGIJA – BOŽIJI ČOVJEK

Izvor: Ekologija.rs, 29.Jan.2015, 10:05   (ažurirano 02.Apr.2020.)

ŽIVOTNA SREDINA I RELIGIJA – BOŽIJI ČOVJEK

Autor: Miloš Gašić

Promjene u kulturi koje su nastale prelaskom sa matrijarhata na patrijarhat sredinom drugog milenijuma prije n. e., donijele su i drugačiji pogled na prirodu. Konjanički narodi, sa snažnom patrijarhalnom strukturom, osvajaju svijet i donose te kulturne promjene. Princip majke (plodnost, zemlja, priroda, mistika, intuicija…), koji je bio temelj društva baziranog na zemljoradnji, biva zamijenjen principom oca (borba, dominacija, vlast, racionalnost, snaga…).
>> Pročitaj celu vest na sajtu Ekologija.rs << />
U tom pravcu kreće se i odnos prema sredini. Priroda gubi svoj magijski i mitološki karakter, te biva objektizovana i racionalizovana, a na mjesto Majke Prirode staje Bog Otac. Tada priroda postaje objekat interesovanja, nešto što je samo po sebi postojeće, a čovjek nastoji da je shvati tražeći suštinske elemente i procese koji se kombinuju i time obrazuju raznolikost.

Svrha religije prestaje biti samo objašnjenje nastanka života i svijeta, već i da objasni čovjekovu ulogu u svijetu, te da postavi pravila i norme ponašanja. Dotad, čovjekovo mjesto u svijetu je bilo razumljivo samo po sebi jer se osjećao dijelom prirode (totemizam – rodbina po maternici), tad priroda postaje nešto izvan njega, tj. čovjek se odvaja od prirode.

U tom periodu dolazi i do razvoja velikih monoteističkih religija ( na zapadu: judaizam, hrišćanstvo, kasnije i islam, a na istoku: bramanizam, budizam, hinduizam*). Pojava monoteističkih religija je uslovila nove poglede na čovjekovo okruženje. Po mitologiji Zapadnih religija, Bog je stvorio sva živa bića i sve neživo, dakle svu prirodu, ni iz čega, čime se priroda pomjera sa stanovišta stvaraoca na stanovište stvorenja. U Istočnim religijama nema ideje stvaraoca kao u Zapadnim, ali ipak, mada ne tako jasno kao u Zapadnim religijama, i ovdje možemo odvojiti prirodu i Boga. Smatra se da je upravo taj odnos Boga i prirode „krivac“ za nemogućnost idolatrije prirode, ali, s druge strane, nešto što obavezuje čovjeka na odgovornost prema Božijem stvorenju.

Sljedeći problem koji nastaje iz vjerovanja u kreaciju jeste problem dualizma duh – materija. Razvojem monoteističkih religija, podstiče se stanovište po kojem materijalnost ima nižu vrijednost od duhovnosti iz čega dalje slijedi da je i priroda, kao svijet materijalnog, manje vrijedna od čovjeka (jedinog duhovnog bića pored Boga). Upravo zbog tog stanovišta neki smatraju religiju (u prvom planu judeo-hrišćansku teologiju) za osnovnog krivca zbog današnjeg odnosa prema prirodi.

Daljnji razvoj kulture slijedio je iz judeo-hrišćanskih korijena. Razvojem nauke i tehnologija za proizvodnju, čovjek povećava svoj uticaj na prirodu, te postepeno prelazi sa pozicije korištenja onoliko resursa koliko mu je potrebno za život, na iskorištavanje onoliko resursa koliko je to moguće. Ipak, čovjek religiozne kulture još uvijek živi u svijetu stvorenom od Boga, a ne od čovjeka.

*hinduizam se smatra henoteističkom religijom (vjerovanje u mnogo bogova od kojih je jedan vrhovni Bog; u hinduizmu to je Brama)

Nastavak na Ekologija.rs...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Ekologija.rs. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Ekologija.rs. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.