Odgovor Mitropolita Amfilohija na javno pismo umirovljenog Episkopa Artemija  

Gračanica 1. juli 2010. god. Dostavljamo pismo koje je Mitropolit Amfilohije, Mjestobljustitelj Eparhije Raško-prizrenske 29. juna 2010. god. uputio kao svoje lično i bratsko obraćanje umirovljenom Episkopu Raško-prizrenskom G. Artemiju, odgovarajući istoga dana na njegovo pismo, upućeno na adresu Eparhije. S obzirom da je Preosvećeni Episkop Artemije odlučio da danas svoje pismo objavi u >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << dnevnom listu Politika, Eparhija Raško-prizrenska oseća obavezu istine radi (a nipošto radi otvaranja javne medijske polemike) objavi odgovor Visokopreosvećenog Mitropolita Amfilohija na Eparhijskom internet-sajtu.

------------------------

Njegovom Preosveštenstvu G. Artemiju

Umirovljenom Episkopu Raško-prizrenskom

i Kosovsko-metohijskom

Vaše Preosveštenstvo,

Odgovaramo Vam povodom Vašeg „Otvorenog pisma“ upućenog 29. juna 2010. godine na naše ime, kao administratora Eparhije Raško-prizrenske.

Na početku Vašeg pisma, Preosvećeni brate, tvrdite da ovakvo Vaše postupanje „na znači da se mešate ili da želite da se mešate u našu vlast i upravljanje ERP“. Pri tom pridodajete da „ipak ne možete mirno i nezainteresovano gledati i slušati šta se događa sa Vašom duhovnom decom koju ste decenijama „s mukom rađali“ i „odgajali...“ Dalje u Vašem pismu govorite o preteškim kaznama zbog „navodne krivice“ Vaše „duhovne dece“ – samovoljnog napuštanja manastira, optužujući nas i neke sa nama (u stvari Sv. Arh. Sinod i Sv. Arh. Sabor), da smo uzročnici tih postupaka nekanonskim rešavanjem Vašeg („montiranog“) slučaja, kojim smo „narušili i razrušili svaki Kanonski i Crkveni poredak“ i uneli „pometnju i razdor“ u celu SPC.

Na sve ovo odgovaramo Vam sledeće:

Iako tvrdite suprotno, ovo predstavlja direktno i najgrublje miješanje u upravljanje Eparhijom Raškoprizrenskom. Ovo vaše pismo samo potvrđuje da iza napuštanja manastira Raškoprizrenske Eparhije stojite Vi neposredno iako prividno to ostavljate „na savjest Vaše duhovne djece“. To smo saznali iz kruga dosadašnjeg bratstva Crne Reke, da ste dali podsticaj na traženje kanonoskog otpusta. To potvrđuje i Vaše rezanje slavskog kolača, u tuđoj Eparhiji, negdje oko Aranđelovca, u kući koju ste u svom slovu proglasili za „katakombu“ u kojoj se skrivate Vi i Vaši izbjegli monasi od novih progonitelja (kanonskog Mjestobljustitelja ERP, Sv. Sinoda i Sv. Arh. Sabora!). To potvrđuje i vaše okupljanje svih odbjeglih monaha i monahinja u Manastiru Šišatovcu na dan Vašeg useljenja, kao i u manastiru Vrdnik za Vidovdan 2010. g. Na našu bratsku molbu, prilikom Vašeg odlaska iz Gračanice, da posavjetujete monahe da ne napuštaju svoje obitelji, rekli ste da Vas oni tobož ne slušaju, a u stvari oni su i iz Vaših riječi i Vašeg ponašanja shvatili da Vi to svim srcem želite i da ih na to podstičete.

Ono što, Preosvećeni brate, u najmanju ruku začuđuje, jeste Vaše shvatanje odnosa duhovnog oca, koji je istovremeno i Episkop, i njegove duhovne djece, u duhu kojega ste vaspitavali svoje monaštvo. Prije svega ko su duhovna djeca jednog Episkopa? Po vjekovnom predanju Pravoslavne Crkve, Episkop je duhovni otac i pastir sveg naroda Božijeg i pastve koja mu je povjerena. Šta je za Vas bilo sveštenstvo i narod Vaše dosadašnje Eparhije? Vanbračna djeca, kopilad? Ako i njih smatrate za „djecu“ zar ne bi onda trebalo svo sveštenstvo i narod da krenu za svojim „duhovnim ocem“ poput monaštva? S obzirom pak da Episkopi mijenjaju svoju Eparhiju, bilo po potrebi službe, bilo po razrešenju sa drugih razloga, odlukom Sv. Arhijerejskog Sabora (kao u Vašem slučaju) ili smrću, znači li da sav narod treba da ide za njima, pa ako Episkop umre – i u grob za svojim „duhovnim ocem“?

Očevidno je da ste Vi svoje „duhovno očinstvo“ izdigli iznad episkopskog služenja i sebe u svijesti jednog broja Vaših monaha poistovjetili sa Sv. Jovanom Lestvičnikom, Avvom Justinom, čak sa samim Hristom. Kako inače objasniti odgovor jednog monaha u Crnoj Reci na naše pitanje:“Jesi li se ti vjenčao postrigom za Hrista ili za mene ili za Artemija?“ – „On je za mene Hristos“. Drugi će na to pridodati: „Vidjećete vi, kad naš Otac umre, na njegovom grobu će se bolesni iscjeljivati“. Naravno, kad neko shvati i prihvati da je Artemije „istina i jedini nosilac istine“ (kao bivši Crnorečki iguman Nikolaj), da takav želi „da ostane sa istinom“ i da za tu istinu sve žrtvuje pa i svoj svešteni čin i monaško zvanje. Kad se ovom pridoda da ste Vi jedan broj Vaše „duhovne djece“ ubijedili da su skoro svi ostali Episkopi Srpske Crkve odstupili od prave vjere, postali „papisti, ekumenisti, globalisti, novotarci“, onda nije čudo što ta djeca bježe za Vama, kao jedinim pastirem čiji nepogrješivi „glas razumiju i čuju“, ne imajući povjerenja u druge. Trčeći za Vama oni bježe od jeresi i jeretika! Koliko je to nepovjerenje kod njih duboko ukorijenjeno vidi se i po tome što su naša uvjeravanja da ćemo blagosloviti da ubuduće dolazite u Eparhiju, služite, ispovijedate ih i dr. ostala bez odjeka.

Poslije svega što smo u ovo posljednje vrijeme doživjeli i vidjeli kroz razgovor sa jednim brojem Vaše „duhovne djece“, sa tugom ali i sa Episkopskom odgovornošću konstatujemo: Vi ste, Preosvećeni Vladiko, svojim samomnenijem i duhovnim neiskustvom uveli direktno u prelest jedan broj Vaše „duhovne djece“, na njihovu duhovnu nezrelost i neprosvijećenost (većina njih su juče došli sa ulice, poneki i iz zatvora) nakalemili ste svoje „nepogrješivo očinstvo“, u kome vide jedino spasenje i izbavljenje od svoje neutvrđenosti u vjeri i u životu po vjeri. Duhovno nezrelim ljudima ste dopustili da povjeruju da su postali nosioci najdubljih tajni duhovnog života, lišivši ih pritom smirenoumlja, kao jedinog istinskog temelja hrišćanske filosofije života.

Vi dobro znate, Preosvećeni, da naš duhovni otac Avva Justin ni u primisli nas nije vezivao, po svom dubokom smirenju i duhu pokajanja, za sebe i „svoju istinu“, još manje za svoju nepogrješivost. Svojim plamenim primjerom i vjerom, jedino nas je, kao i svi Sveti Božji Ljudi, vezivao i privodio Hristu Gospodu i Crkvi Njegovoj. Na to nas je blagosiljao i kad smo (dosta rijetko fizički) bili blizu njega ili daleko od njega, ne vezujući nas ni ispoviješću, ni „duhovnim rukovođenjem“, još manje svojim nepogrješivim autoritetom. Očevidno, da se u ovom Vašem slučaju radi kod nekih Vaših „duhovnih čada“ o nezdravoj duhovnoj vezanosti, zasnovanoj na ideologiji nepogrešivog duhovnog oca, za koju su Episkop i Saborna Crkva Hristova drugostepenog, a bolje rečeno – podređenog značenja (moguće je čak da se s njime i poistovjećuju u glavi te djece).

Gore ukratko navedeno saznanje i neposredni uvid u duhovno stanje ovog dijela Vaše „duhovne djece“ nas je uvjerilo da im odlazak iz Svetinja u koje ste ih postrigli i koje ste im povjerili, neće biti na spasenje nego na propast, kao gaženje njihovih monaških Zavjeta, na prvom mjestu Zavjeta poslušanja Hristu Gospodu, Crkvi i Svetinji Kosovskometohijskoj na koju ih je Gospod prizvao. Od njih ništa novo i drugačije ne tražimo sem da ispunjavaju ono našto su se Bogu pred Vama zakleli i Crkvi Božjoj, ne sprečavajući ih da i dalje gaje poštovanje prema Vama, čak i ispovijest, kad zatreba. Odluka Sv. Sinoda koja to privremeno sprečava, posledica je bojazni da se taj duh već projavljenog kulta ličnosti i nezdravog zilotizma kod njih ne umnoži i da se ne širi po drugim Eparhijama u Crkvi. Dakle, pravo na nedavanje kanonskog otpusta zasnovano je upravo na činjenici da molba jednog broja monaških lica ove Eparhije nije imala nikakvo „razumno obrazloženje“, iako Vi tvrdite da jeste. Sa tog razloga, ukoliko imenovani ne ispoštuju očinski poziv da se vrate svojim poslušanjima, i Vama i svima je poznato kakve će biti posledice toga.

Iz ovog pak Vašeg otvorenog pisma, kao iz svega što mu prethodi sa Vaše strane, jasno se vidi da ste Vi glavni povod i podstrekač ove njihove samovolje i gaženja kanonskog poretka Crkve. Otuda ćete Vi biti najodgovorniji za sve ono što se sa njima bude događalo u doglednoj budućnosti. Još ste na vrijeme da spasete ovu djecu od kanonskih posledica koje im sleduju, ako ostanu uporni u ovom besporetku, kao što ste odgovorni i za slučaj Dejana Vilovskog, bivšeg Simeona i bivšeg monaha Antonija.

Da ste, Preosvećeni, u svemu ovome što se događa ipak, nažalost, Vi glavni krivac i uzročnik, kristalno jasno se vidi iz Vaše optužbe u pismu (kao i u svim Vašim javnim istupima – intervjuima u posljednje vrijeme, kako u zemlji tako i u inostranstvu), da smo „mi i neki sa nama“ (znači: Patrijarh, Arh. Sinod i Sabor) „načinom rešavanja Vašeg (montiranog) slučaja“, razrušili Crkveni poredak, uneli pometnju u monaštvo, ERP i cijelu Crkvu... Vaše uporne javne tvrdnje da ste razriješeni dužnosti Eparhijskog Arhijereja bez suda i dokaza, nove optužbe da ste žrtva montiranog procesa, samo potvrđuju da Vi sebe uporno predstavljate kao „jagnje vođeno na zaklanje“, pravednika Božjeg, nepogrješivog, jedinog preostalog branitelja vjere i Kosova.

Svi su ostali pali i otpali i Kosovo izdali. U to ste uvjerili i jedan broj svojih „duhovnih čada“ i poveli ih za sobom kao spasiteljem. Od svega je najstrašnija i najčudnija činjenica da je za taj broj Vaših „duhovnih čada“ vezanost za Vas važnija od njihovih svešteničkih činova i monaškog zvanja, kao i od vjernosti Kosovskom zavjetu i Kosovometohijskim svetinjama u koje ih je Gospod prizvao. Nemojte se onda čuditi, dragi u Hristu Brate, što se još od vremena Blaženog Spomena Patrijarha Pavla, pojavila ozbiljna bojazan u našoj Crkvi „da će Artemije (riječi su samog Patrijarha izgovorene na povratku sa jednog od Vidovdana na putu za Beograd) napraviti raskol u Crkvi“. Vi uporno tvrdite, hvala Bogu svjesni otrovnog zla koji predstavlja raskol, da ne želite raskol. No, nažalost, sve što radite i što govorite u posljednje vrijeme, priprema i uvodi u raskol, koji se, kao što znate, „ne može oprati ni mučeničkom krvlju“. Od svega najviše zabrinjava Vaša apsolutna samouvjerenost, nevinost i nepogrješivost u svemu (ima se utisak veća i od papske protiv koje se s pravom borite), kako sami sebe prikazujete, proglašavajući sebe za prognanika i mučenika zlatoustovskog tipa i maltene novog cara Lazara.

Da niste možda suviše samouvjereni, Vladiko, kako je u Eparhiji Raškoprizrenskoj i u Kosovskometohijskom narodu Vašim odlaskom nastao haos, veliki nemir i bura? Obradovaće Vas, nadam se, da se odavno ne pamti toliko naroda i djece za Vidovdan kao ove godine u Gračanici. To isto važi i za Gazimestan. To biva i na svim Službama po Eparhiji, kako u vrijeme Vladike Atanasija, tako i danas.

Narod i sveštenstvo Vas spominje uglavnom sa poštovanjem, ali, po svojoj trezvenosti, ne poistovjećuje Crkvu ni svoje spasenje, čak ni sa uistinu svetim Episkopom i Patrijarhom Pavlom, a još manje sa Vama ili sa nama. Nemir koji postoji, posledica je dijelom Vaših javnih žalopojki, predstavljanja sebe za prognanika i novog kosovskog mučenika, prvenstveno to je plod djelovanja na određeni uži krug ljudi anticrkvenih sajtova koje hrane vaša „duhovna čada“, i njihovih proglašavanja svih koji nisu krenuli njihovim bespućem – „izdajnicima“.

Pomognite, brate i Vladiko, toj djeci da se otrijezne i vrate svom sveštenomonaškom i monaškom zvanju i poslušanju. Što se tiče ukrepljavanja našeg autoriteta „prinudom i prisilom“ o kojima govorite, mi samo obavljamo svoju Episkopsku odgovornost i kanonsku dužnost, znajući svoju nemoć, kao i to da je „Gospod jedino utverždenije moje i sila“. I znajte, Brate, ono što Gospod Srceznalac znade i vidi, da se bratska ljubav prema Vama u srcu našem i u srcu našeg brata Atanasija nije nimalo ohladila, ma koliko to čudno Vama izgledalo. Šta više, probudila se nastalim iskušenjem, ali pritom i odgovornošću i brigom kako za Vas tako i za jedinstvo Crkve Božje Svetosavske i za raspeto Kosovo i Metohiju. Prije svega i iznad svega,

Vašeg Preosveštenstva u Hristu brat,

AEM Crnogorsko-primorski

Mjestobljustitelj Raško-prizrenski

i Kosovsko-metohijski

U Gračanici, 29. juna 2010. god.

objavljeno: 02/07/2010.

1 0

S media: Amfilohije i Artemije se medjusobno optužuju

Amfilohije: Artemije uvodi raskol u SPC  

Mitropolit crnogorsko-primorski i administrator Eparhije raško-prizrenske Amfilohije optužio je danas umirovljenog vladiku Artemija za "najgrublje mešanje“ u upravljanje Raško-prizrenskom eparhijom, kao i za "pripremu i uvođenje" Crkve u raskol koji se, upozorio je Amfilohije, ne može oprati ni "mučeničkom krvlju".

Nastavak na Vesti-online.com... 0 0

Dodajte komentar