Opet bih izabrao Srbiju

Izvor: Politika, 08.Okt.2015, 22:05   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Opet bih izabrao Srbiju

Dugo godina prvi čovek naše kinologije imao je samo 17 godina kada je iz Damaska krenuo u London na studije medicine. Svratio je u Beograd da poseti svoje sirijske prijatelje i ta odluka mu je promenila život

Sirijci ovih nedelja i meseci dolaze i prolaze kroz našu zemlju, ali jedan od njih, Mahmud al Dagistani, generalni sekretar Kinološkog saveza Srbije, došao je u Beograd jednog zimskog januarskog dana daleke 1966. godine, i to baš na >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << Srpsku novu godinu, i ostao u njemu do danas. Ova arapska zemlja koja prolazi kroz teška iskušenja i proživljava tragične dane nekada je bila uzorna i sređena država verske tolerancije koju Dagistani pamti kao zemlju svog detinjstva.

Rođen je u Damasku, glavnom gradu današnje Sirije, koji se smatra najstarijim gradom na svetu.

– U porodici mog oca Abdulaha i majke Fazlije bilo nas je sedmoro. Plus smo jedno dete usvojili. Neko nam je pred vratima ostavio bebu. Baš tako. Bebu smo uneli u kuću i zadržali. Bilo nam je žao da je damo u sirotište – priča Dagistani.

Otac je bio bogat, imao je fabriku gaziranih pića i bio je rentijer.

Život u Damasku, gradu drevne civilizacije, bio je lagodan i lep i proticao je u znaku međusobnog poštovanja njegovih građana različitih vera. A da li je neko bio musliman ili hrišćanin nije ni bilo važno.

– Mi, braća i sestre, lepo smo živeli, imali smo srećno detinjstvo, svi smo završili fakultete – kaže Dagistani.

Naš sagovornik je sa svega 17 godina završio srednju privatnu školu i, pošto je želeo da studira medicinu, sa ocem se dogovorio da ode u  inostranstvo. Činilo se da će u Ameriku kod najstarijeg brata, pa u Englesku, ali sudbina je htela drugačije.

– Kad sam krenuo, moji prijatelji iz škole su već bili u Beogradu i pozvali su me da svratim kod njih pre no što odem u London.

Došao sam, eto, baš na dan Srpske nove godine. Dočekao me sneg do kolena koji nikad pre nisam video. Prilikom presedanja, na bejrutskom aerodromu bilo je 23 stepena, a u Beogradu temperatura ispod nule. Doživeo sam pravi šok, ali me to nimalo nije pokolebalo. Odmah su mi se dopali ljudi, bili su beskrajno srdačni i dobro raspoloženi, a kad je došlo vreme da krenem u Englesku, promenio sam plan. A tek kad je stiglo proleće, kada sam video koliko je lep Beograd, uverio sam se da ću se ovde mnogo bolje osećati nego na hladnom ostrvu – kaže Dagistani.

U Siriju je otišao samo dvaput. Godinu dana posle odlaska iz nje i 1977. godine. Drugi put kada je otišao bio je petnaest dana, majka mu je bila još živa, a otac je umro. Docnije je majka dobila kancer i otišla kod najstarijeg sina u Ameriku da se leči, ali nije preživela operaciju, tako da je to bio poslednji put kada su se videli. Sada u Siriji nema više nikog, najstariji brat je u Americi, a ostala braća i sestre nisu među živima.

Mahmud al Dagistani je upisao prvo Mašinski fakultet u Beogradu, ali naredne godine, kada je dobro savladao jezik, ostvario je svoj cilj i postao student medicine. Stanovao je privatno na Senjaku i tu je upoznao prvu suprugu, koja je gajila nemačke ovčare. Ta ljubav prema psima ubrzo se i u njemu razvila, pa se još kao student učlanio u Beogradsko kinološko društvo.  Početkom osamdesetih, tačnije 1982, dobio je državljanstvo, sledeće godine je izabran za sekretara Beogradskog kinološkog društva, a 1984. i za generalnog sekretara republičke organizacije.

– Sećam se da je ta skupština, koja je održana na Oplencu, u Topoli, trajala dva dana. Bilo je puno zavisti, ogovaranja, mržnje, podela. Prvi dan je protekao u svađama, a tek sledećeg je birano rukovodstvo.  Predsednik Kinološkog saveza Srbije je već bio izabran, a onda je jedan član ustao i predložio mene za sekretara i predlog je usvojen jednoglasno. Niko nije bio protiv i smatram da je razlog to što su zapazili moj predan rad u beogradskoj organizaciji – kaže Dagistani, koji je uoči raspada SFRJ 1989. godine izabran i za generalnog sekretara Kinološkog saveza Jugoslavije, ali na toj funkciji se nije dugo zadržao zbog događaja koji su usledili.

Posle sankcija devedesetih godina i izopštenja iz međunarodne organizacije, polako smo se vraćali u kinološki svet.

Danas smo jedna od vodećih zemalja u kinološkom svetu, imamo kvalitetne pse, veliki broj izložbi, utakmica, specijalki...

U međuvremenu je kao lekar svoj prvi posao dobio tako što se prijavio da radi u Smederevu, u tamošnjoj železari. Javio se na poziv da pomogne posle havarije koje je usledila kada je izgorela valjaonica. U Smederevu je proveo godinu dana, a zatim se zaposlio u beogradskoj Hitnoj pomoći.

Godinama je radio noću kao lekar, da bi danju mogao da se posveti kinološkoj organizaciji, organizovanju izložbi i putovanjima iz grada u grad, gde su se odvijala takmičenja rasnih pasa. Bio je to preveliki stres za organizam i, posle preživljenog infarkta, kolege lekari su mu rekli da mora da se opredeli između lekarske profesije i kinologije.

– Preneo sam to upravnom odboru saveza i oni su me zamolili da ostanem u kinologiji. Tako sam od 2005. profesionalno na ovoj funkciji – kaže naš sagovornik. On dodaje:

– Radim sve ove godine i mislim da smo uspeli. Naše skupštine danas traju desetak minuta, niko se ne svađa i ne polemiše kao što je to bilo pre. Zašto? Jer su svi zadovoljni. Zajedno smo uspeli da stvorimo takvu klimu u kojoj se svi osećaju dobro. I kao organizacija mi smo jako stabilni, ni od koga ne tražimo pomoć, sami sebe izdržavamo. Imamo u proseku 500 manifestacija godišnje. Na naše izložbe dolaze i stranci, a Švajcarci čak organizuju na našim terenima njihova lovna prvenstva u markiranju – ističe Dagistani.

I porodica Dagistani ima svog ljubimca, a u pitanju je nemački ovčar Džesi. A ljubav prema psima naš sagovornik je upotpunio i dvema knjigama koje je napisao – „Rase lovačkih pasa” i „Kinologija Srbije” (istorijat Kinološkog saveza Srbije do 1912. godine).

– Često sam  zauzet, putujem, sastančim, zasedam sa delegacijama iz zemlje i sveta, ali sam oduvek imao pomoć porodice, posebno supruge Jelice, sa kojom imam dvadesetosmogodišnjeg sina Vojislava.

Jelica, devojačko Leković, ćerka generala, narodnog heroja, završila je Fakultet političkih nauka, radila u Centralnom komitetu, ali se ubrzo posle raspada SFRJ, sankcija i inflacije koja je svela plate na tri evra posvetila porodici i odgoju deteta.

– Živimo kao zadovoljna porodica, posebno sam ponosan što je moj sin završio Veterinarski fakulteti i sada je na doktorskim studijima. Postao je i međunarodni kinološki sudija, putuje po svetu, ali još draže mi je što je pametan momak, vredan i jako popularan u društvu. Nekada me pitaju zašto sam mu dao srpsko ime Vojislav. Pa on živi ovde, među Srbima. A i njegov deda po majci tako se zvao – kaže naš sagovornik.

Zbog mnogo obaveza sve teže nalazi vremena za lov, svoj najdraži hobi.

– U lov ne idem tako često kao ranije. Ne lovim visoke divljači, već zečeve ili fazane. Omiljena lovišta su mi ona oko Mokrina, Elemira, Zmajeva, Natalinaca, Valjeva... Dvadeset godina nisam koristio dana godišnjeg odmora. Dođem na posao u devet a izađem u pet, šest... Radim, ali se ne žali, volim da radim i moram da se pohvalim da lepo sarađujem sa ljudima, ali i sa državnim institucijama, vojskom, policijom, Ministarstvom poljoprivrede, Veterinarskim fakultetom. Uvek se rukovodim načelom da čovek treba da bude korektan prema drugima, pa će i drugi biti korektni i prema njemu –kaže Mahmud al Dagistani.

Naravno, ponekad iskrsne i neki problem, neko pokuša da naruši savez, naročito je to bilo, kako ističe, izraženo kada se menjala vlast 2000. godine. No, dodaje, sud  je odbacio sve optužbe koje su išle na njegov račun i na račun ljudi sa kojima je radio.

U kabinetu primećujemo ikone i umetničku sliku manastira Ostrog, poklon kinologa. Sliku Svetog Jovana dobio je od ljubitelja pasa iz Bugarske.

Imam mnogo prijatelja u Srbiji, u svakom gradu, gde god da odem. I time se zaista ponosim. A među prijateljima je bilo i dosta poznatih imena, pisaca, političara, generala... Naročito je bio dobar prijatelj sa pokojnim princem Tomislavom Karađorđevićem. Imao je priliku da upozna i nobelovca Ivu Andrića, patrijarha Irineja, članove porodice prestolonaslednika Aleksandra Karađorđevića... Naravno, tu je i njegovo staro društvo iz studentskih dana. Sirijci Nabih Hulali, lekar anesteziolog iz Vrbasa, i Nabil al Hadžar, inženjer iz Beograda, koji su takođe ostali da žive u Srbiji. Sa njima će se ponovo sresti 13. januara 2016. godine, da obeleže jubilej, pet decenija života u Srbiji...

– Zbog krize i ovdašnjih ratova, ponekad su me pitali da li sam zažalio što sam ostao ovde. Ne, zaista nikada, i kada bih ponovo  birao, opet bih izabrao Srbiju – zaključuje Mahmud al Dagistani.

-----------------------------------------

„Arapsko proleće”

Govoreći o aktuelnoj situaciji i sudbini svojih sunarodnika, kaže da je, nažalost, od jedne moderne zemlje napravljena ruševina.

– Ja ne znam šta se tačno dešava, ali čini mi se da je neko, pretpostavljam velike sile, namerno hteo ovakav scenario. Jesu to bili strogi režimi i u Libiji i u Siriji, ali zar je ovako bolje.  Postoje razni sistemi, neko voli demokratiju, neko voli da ima lidera, ne možete sve narode ujednačiti – ističe Dagistani i dodaje da Sirijci ne beže što su gladni, već da bi spasli živu glavu. – Svi koji su došli su vrlo situirani, ali moraju da odu jer tamo nije sigurno, niko ne zna kada će koja frakcija da uzme vlast u ovom ili onom mestu. Sad su postali tuđa briga. Eto, igrom slučaja napravili su razdor i ovde, kao da je neko hteo da se i to desi – kaže naš sagovornik.

-----------------------------------------

Ljubitelj i rukovodilac

Za generalnog sekretara kinološkog saveza bivše SFRJ izabran je 1989. godine. I posle transformacije tog saveza u Kinološki savez Srbije sve do današnjih dana je na ovoj funkciji i uvek je zbog poverenja ostalih članova biran jednoglasno. Tako je bilo i na izbornoj skupštini 10. decembra 2013. godine.

Međunarodni je kinološki sudija za oblik svih rasa pasa i rad službenih pasa, a sudio je i na velikom broju manifestacija u zemlji i inostranstvu.

Dobio je za svoj rad mnogobrojna priznanja kinoloških društava i stranih kinoloških saveza. Važi kao inicijator značajnih promena u našoj kinologiji, a zahvaljujući njegovom uticaju u međunarodnoj kinološkoj organizaciji FCI, kažu upućeni, naše sudije su veoma cenjene u inostranstvu, dok rasni psi iz Srbije postižu veoma zapažene rezultate na takmičenjima u stranim zemljama.

Zahvaljujući njegovom entuzijazmu, Kinološki savez Republike Srbije kupio je zgradu na Voždovcu, gde je sada smešten, pa je tako postao jedan od retkih u Evropi koji ima svoju poslovnu zgradu.

Nastavak na Politika...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Politika. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Politika. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.