Svetlana Ceca Bojković: Radoznalost mi održava vitalnost

Izvor: Story, 04.Okt.2015, 13:01   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Svetlana Ceca Bojković: Radoznalost mi održava vitalnost

Slavna glumica govori o tome kako održava svoju vitalnost i svežinu, ističe da je operacija oka kojoj se podvrgla bila rutinska, objašnjava zašto nema hobi i komentariše zbog čega generacija njene ćerke nije srećna i zadovoljna

Svetlana Ceca Bojković, foto: Petar Đorđević

Jednom sam dobio razglednicu iz Helsinkija. Bila je od mog brata i u to vreme one su imale veću težinu nego danas jer nije bilo društvenih mreža, a mogućnost razmene fotografija >> Pročitaj celu vest na sajtu Story << posredstvom interneta bila je daleko od realne. Na njoj je bilo more, nacionalni park i velelepne građevine. Plava, zelena i bela boja. Istina je da je svaka razglednica lepa, ali to ne umanjuje činjenicu da sam još tada Finsku u svojim mislima pozicionirao kao sinonim za blagodeti prirode i produktivnost čoveka. Prošle nedelje dobio sam šansu da mi o Helsinkiju priča naša slavna glumica Svetlana Ceca Bojković (67), koja tamo već nekoliko godina živi sa suprugom, diplomatom Slavkom Kruljevićem (65). Našli smo se u foajeu Ateljea 212. Hodala je sitnim korakom, bila je odevena kao prava dama, a tako se ponašala i kada smo seli u bife – otmeno i odmereno. Pre toga zajedno smo prošetali pasarelom pozorišta, gde se prisetila pojedinih anegdota čuvenog reditelja Ljubomira Mucija Draškića, njenog drugog supruga. Dok smo razgovarali, u pojedinim momentima mislio sam da je naspram mene Emilija iz Boljeg života ili Antonija iz Srećnih ljudi. U njenom govoru nema mnogo pauza ili zamišljenih tonova. Sve je jasno i vrlo dobro zna šta želi i misli. Posle našeg susreta, otišla je da se vidi sa svojom ćerkom, glumicom Katarinom Žutić (42), koja se u srpskoj prestonici bori za svoje parče hleba. Kako Svetlana kaže, to čini putem koji u današnje vreme nije prečica do sreće.

Story: Šta vas dovodi u Beograd?

- Došla sam isključivo iz privatnih razloga i moram da završim neke obaveze koje imam. Naravno, tu sam i da vidim svoju ćerku. Ostajem svega dve nedelje. To je nekako uvek kratko i vreme brzo proleti.

Story: Dok ste u Finskoj, na koji način komunicirate sa Katarinom?

- Uglavnom posredstvom Skajpa ili je pozovem telefonom, pošto ne volim da se s nekim gledam preko monitora, to mi uopšte ne treba. Dovoljno mi je da čujem njen glas, a da se slikamo i mašemo, to mi je naprosto odvratno.

Story: Kažete da prosečno četiri puta godišnje dolazite u Srbiju. Ne drži vas mesto?

- Jednostavno se uželim Beograda, poželim da posetim našu Palilulsku pijacu i tu kupim namirnice koje nosim u Finsku. Potom volim da dođem u pozorište i odgledam aktuelne predstave. Nastojim da budem u toku kao konzument i publika, ne kao glumica.

Story: Kada sam spomenuo da vas ne drži mesto, mislio sam i na to da ste veoma aktivna žena, bez obzira na to gde se nalazite.

- To je tačno, ali mogu vam reći da se u Finskoj zaista odmaram. Međutim, sada sam se i poslovno aktivirala. Otvorila sam dečju školu glume za naše mališane koji tamo žive. Nastava je besplatna, a namenjena je deci od 8 do 17 godina i oni su podeljeni u dve grupe. To im omogućava da obogate svoj maternji jezik i upoznaju se sa srpskom literaturom.

Story: Šta je konkretno vaš zadatak u svemu tome?

- Sve je ostavljeno meni na volju. Počeli smo sa dečjom poezijom, gde su zastupljeni Jova Zmaj, Desanka Maksimović, Duško Radović, Brana Crnčević i drugi. Sve se dešava kroz igru i priču. Vrlo je važno da deca ne uče pesme napamet, već da prate misao i logiku. Tu se onda pojavljuju reči koje su njima nepoznate, pa se malo zadržimo i na tome.

Story: Sa suprugom ste pokrenuli i Reviju srpskog filma u Helsinkiju. O čemu je reč?

- To je sada aktuelno, a Revija srpskog filma planirana je za kraj oktobra. Moj prijatelj Bane Bakić i ja nedavno smo posetili Filmski centar u Beogradu kako bismo se dogovorili koja ćemo ostvarenja odabrati. Nije reč o tematskom konceptu, već je poenta da se finska publika upozna sa srpskom kinematografijom. Ove godine trebalo bi da nam gostuju filmovi Enklava, Ničije dete i dokumentarno ostvarenje Bez stepenika u kojem je poslednji put glumio Đuza Stojiljković. Volim što nam za vreme tog kratkog festivala dolaze gosti iz Srbije. Prošle godine bila je Mira Banjac, pretprošle Paskaljević... Vidite, tamo je vrlo teško obavestiti ljude o nekom događaju, sve je to skupo. Međutim, prethodne godine uspela sam da dam intervju za jedan respektabilni list koji ima visok tiraž i tako je u javnost otišla vest o postojanju našeg festivala.

Story: Kakvi su bili finski novinari u ophođenju prema vama?

- Novinarka se dobro pripremila i pročitala nešto o meni, ali prvo pitanje bilo joj je: Šta ste radili u vreme Miloševića? Istina je da nam u početku nisu bili naklonjeni i tu mislim na našu inicijativu da pokrenemo festival. Ali, počeli su pozitivno da pišu o Srbiji.

Story: Jeste li savladali njihov jezik?

- Pravo da vam kažem, počela sam da ga učim, ali toliko je težak da ga je takoreći nemoguće savladati. Zbog toga sam malo izgubila volju, pogotovo što kada pohađate kurs jezika, uglavnom se sve svodi na učenje gramatike. Malo je konverzacije koja je, prema mom mišljenju, tu najbitnija.

Story: Kako ste se prilagodili društvenom sistemu koji je tamo uspostavljen. Nama se odavde čini da u Finskoj sve funkcioniše pod konac?

- To je vrlo prijatna zemlja za život i ta uređenost nije agresivna, ona vam nekako prija jer je mirna, spontana i postojana. Finci su skroman narod i bogate ljude ne prepoznajete. Svi su odeveni jednostavno i voze dobra kola, tu nema razlike. Takav je standard. Oni su minimalisti u svemu. Ono što je vrlo zanimljivo jeste to da, na primer, njihove devojke tokom leta nose jako kratke šortseve, ali one to fantastično iznesu i ne prikazuju sebe kao seksepilne osobe, već je sve u sportskom fazonu. To im stoji i sve je vrlo opušteno.

Story: Imajući u vidu vaš izražen temperament, ljudi bi pomislili da biste se bolje snašli na jugu kontinenta, negde gde vlada mediteranski duh.

- Finci su uzdržani samo u prvom trenutku. Vrlo su dragi ljudi, vedri, vredni i imaju divan odnos prema ekologiji. Uvidevši to, shvatila sam da mi ovde uopšte ne poštujemo svoju prirodu jer to, nažalost, ne znamo. Mislimo to je to, a nije. Finska je jako zelena i tokom leta to je izuzetno izraženo. Ljudi tamo konzumiraju prirodu, ne zagađuju je.

Story: U Beogradu slučajni prolaznici godinama su vas nazivali imenima žena čije ste uloge tumačili. Da li vam je to smetalo?

- Nije, to vam sve ide u rok službe. Kod nas publika ume da zavoli glumca na taj način i praktično ga prihvati kao člana svoje porodice ili dragog gosta u kući, naročito posle tih televizijskih serija.

Story: Bolji život i Srećni ljudi gotovo da ne prestaju da defiluju malim ekranima. U realnom okruženju, gde je taj bolji život i gde su srećni ljudi?

- Sa boljim životom je gotovo – na čitavoj planeti.

Story: Zašto tako mislite?

- Prisustvujemo tome, uključujući i ove najaktuelnije nesrećne momente koji se tiču izbeglica. Ne verujem da ću ponovo doživeti bolji život.

Story: A mladi?

- Ja im želim da ga dožive.

Story: Vaša Katarina napravila je neke muzičke iskorake, s njom u bendu je i Sergej Trifunović. Kako gledate na njihovu generaciju, ne samo kada je reč o glumačkom i muzičkom pozivu?

- O, pa to su sada već srednjaci i mislim da su izrasli u ozbiljne mlade ljude. Oni su generacija koja još ima uspostavljene kriterijume. Ne samo da potiču iz takvih porodica nego im je i vreme u kojem su odrastali omogućilo da postave dobar temelj. Ipak, mislim da zbog toga nisu naročito srećni, ako me razumete.

Story: Hoćete da kažete kako je bolje onom ko nema neki pedigre i lako prihvata stvari i okolnosti?

- Ne valja za društvo da je neko takav, ali za pojedinca je znatno lakše. Povređuje ih pad sistema vrednosti i teško im je da prihvate kako je taj sistem razrušen. Mislim na Kaćinu generaciju.

Story: Svojevremeno ste rekli kako decu treba rađati i na neki način kritikovali mlade Srpkinje koje čekaju da se materijalno obezbede.

- Opet je ovo vreme učinilo svoje i žene nekako sve kasnije rađaju, naročito one koje žive u gradovima. Tu je reč o neuslovnom životu. Povećala se vantelesna oplodnja i ne mogu da procenim zbog čega je tako, da li je reč o ishrani ili nervima, ali ovo vreme to je definitivno donelo.

Story: Ćerku ste rodili sa 25 godina. Koje su prednosti toga kada ste mlad roditelj?

- Kada ste mladi, sve lakše podnosite i ne razmišljate mnogo unapred. Što ste stariji, više promišljate i merite, a to ima svojih prednosti. Izvesno je da zreliji roditelji imaju mnogo više strpljenja za svoju decu.

Story: Svojevremeno ste rekli kako ste vrlo konzervativni u pogledu fizičkog izgleda, tačnije da ne volite da menjate boju kose i lični stil.

- To je u potpunosti tačno.

Story: U čemu ste još teški?

- Ne znam da li je to težina, ali ne volim da menjam raspored nameštaja u kući, za razliku od nekih žena koje to redovno rade. Naravno, pravim neka osveženja, ali vrlo retko. Tu sam konzervativna.

Story: Da li ste strogi?

- Mislim da jesam.

Story: Imam utisak kako biste vrlo lako mogli da se naljutite?

- Da, ali smatram da sam vrlo laka za komunikaciju jer je kod mene sve jasno. Ljudi su potpuno svesni toga šta mislim.

Story: Jeste li se nekad pokajali zbog toga što ste, recimo, bili prestrogi prema nekome?

- To mi se retko kad dešava. E sad, mislim da najviše grešim kada kritikujem nekog ko to jednostavno ne može da razume. Tada se naljutim na sebe. To je pucanj u prazno i  nepotrebni gubitak energije.

Story: Imate li utisak da vas se ljudi plaše?

- Ne, možda baš zato što sam veoma otvorena i teško neko može da me izmanipuliše.

Story: Je li istina da ste retko kad potpuno zadovoljni i uvek nađete neku rupu u svemu?

- Mnogo sam zadovoljnija drugima nego sobom. Kada je reč o meni, uvek mislim kako je nešto moglo bolje da se uradi i određena uloga drugačije da se istumači.

Story: Da li sve što govorite zapravo proističe iz onog što se u stvari podrazumeva pod biti glumac u genima?

- Svi smo mi drugačiji, a ovo sam ja. Ne mora da znači kako je to pravilo za sve glumce. Svako govori iz sebe i opet ponavljam, različiti smo.

Story: Koliko su vas umorile godine i rad, a koliko ovo vreme i njegov duh?

- Još se ne dam, ne osećam nikakve tegobe. Otvorenog sam duha, radoznala i željna da nešto novo naučim. Smatram da je to ono što održava moju vitalnost i svežinu. Nisam mogla da biram gde ću se i kada roditi, pa sam odlučila da mi u životu bude dobro. To je moja odluka. Vrlo je bitno da čovek svoj život troši u pozitivnoj energiji.

Story: Domaći mediji izveštavali su kako ste se nakon Dana komedije održanih u Jagodini početkom ove godine, podvrgli rutinskoj operaciji oka. Je li sve proteklo kako ste priželjkivali?

- Tada sam se veoma iznervirala jer je priča bila prenabudžena. Imala sam upalu rožnjače, što nije toliko strašno i sve je proteklo u najboljem redu.

Story: Imate li hobi?

- Nemam i to nikada nisam razumela, što je možda moja greška. Pre svega, posao kojim se bavim moj je hobi, i to čitavog života. Nisam imala potrebu za nečim drugim, očigledno nisam takav tip. Recimo, moja Kaja voli da slika i ume to da radi. U tome je samouka, dok ja naprosto nemam dar za tako nešto. Ona vreme provodi praveći slike i to je relaksira.  Mene očigledno takve stvari nisu privlačile.

Story: Glumci su se nekada aktivno borili za svoja uverenja i mimo posla kojim se bave. Marlon Brando je na dodelu Oskara poslao Indijanku da primi nagradu umesto njega, kako bi sugerisao na iskrivljenu sliku koju Holivud šalje o indijanskim plemenima. Izgleda da danas nema veličina u tom smislu?

- I to je opet globalna pojava. Jednostavno, ljudski život mnogo se ubrzao. Umesto da se uspori samim tim što imamo mnogo raznoraznih pomagala, on se ubrzao. U tom ubrzanju, čini mi se da ljudi gledaju svoja sitna mala posla, razumete šta hoću da kažem.

Story: Poznato je da je kod nas katastrofalna situacija u kulturi. Mogu li glumci nešto konkretno da promene?

- Ne, to zavisi od nivoa svesti vlastodržaca. Pazite, u Finskoj se odvaja šest odsto državnog budžeta za kulturu, obrazovanje i istraživanje. U jednoj takvoj zemlji, to je velika cifra. Tamo se stalno nešto dešava, a možda i ta klima u ljudima stvara potrebu da se pobedi sivilo, u smislu tmurnog neba i jakog vetra.

Razgovarao: Stefan Tošović
Pogledaj vesti o: Ceca

Nastavak na Story...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Story. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Story. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.